Kako nas je stariji čovik upozoria da se na dnu ulice nalazi vjerska policija, ženske su popravile marame i prebacile ih priko glave te smo kraj njih prošli bez problema. To se upozorenje ionako više odnosilo na domaće, s obzirom na to da se strancima puno više toga tolerira. Svejedno, lipo je vidit da i oni imaju svoju varijantu „blicanja“ svitlima za upozorit na policiju. Srića, na ovom putu nije bilo Kusića, koji ima izrazit talent za privlačenje problema s policijom, u šta smo se uvjerili u Guatemali.
Iako je Teheran više-manje betonska džungla, ima par zanimljivih stvari. Recimo, Golestan palača gdje su šahovi za vrime Qajar carstva održavali razne ceremonije i ugošćavali bitne goste. Općenito, prvo zlatno doba Irana bilo je u doba Ahemenida, šta svi znate po Dariju i Kserksu iz filma 300 kad su jurišali na Grčku, koja je potrajala sve do osvajanja Aleksandra Velikog 330. godine. Drugo zlatno doba je doba Safavidske i Qajar dinastije, odakle i potječe navedena palača. Odmah do Golestan palače nalazi se i teheranski bazar, jedan od najvećih na svitu. Sastoji se od nekoliko koridora, ukupne duljine 10km. U svakom slučaju, dovoljno dugo da imate cili dan miran ako tu ženu iskrcate. Doduše, za razliku od istanbulskog di je sve orijentirano ka turistima, ovdje turisti nisu očekivani pa i na samom bazaru možete uglavnom kupiti svakakve praktične stvari – od perilica za robu do kuhinjskih potrepština i raznih materijala.
Taj dan je već bila Stara godina, a nismo smislili nikakav poseban plan. Nije ni bilo jednostavno s obzirom na to da, ka prvo, Iranci Novu godinu slave 21.03, a i ka drugo i tada nema tu nekih noćnih proslava, sve je unutar 4 zida. Kafića koji rade noću jednostavno nema. Smišljajući šta radit, čak smo i poslali mail Striboru, hrvatskom veleposlaniku u Iranu da vidimo ima li kakva fešta u ambasadi. Kako nas je on lipo i očekivano izignorira, raspitivali smo se o događanjima u Armenskoj četvrti. Kako je njima dopuštena proizvodnja alkohola, mislili smo se uvalit na neku njihovu proslavu, ali opet ništa nismo našli.Na kraju nije bilo druge nego s „našom“ familijom dočekat novu doma, uz sad već dobro-staro ilegalno vino i program na TV-u koji je vodia neki Iranac prilično sličan „ćaći“, Ivi Sanaderu.
Par dana Teherana bilo je dosta te smo krenili prema najlipšem gradu Irana, Isfahanu. Da ispadnemo glupi turisti pobrinili smo se na kolodvoru di smo naručili pizzu 15 min prije busa, nakon šta nam je prodavačica rekla da će bit gotova za 5 minuta. Kako Iranci nisu od neke priše, ne iznenađuje da smo nakon 25min još čekali pizze, a i cili bus Iranaca s nama. Kako smo bili stranci, niko nije ništa prigovara. Palo mi je napamet da, usporedbe radi, jednom pitam vozača Autopoduzeća Imotski koji vozi za Zagreb da pričeka 10 minuti dok ne budu gotove pizze. Da ne govorim da je uz to vožnja bila smiješno jeftina, šta i ne čudi s obzirom da litra benzina u Iranu dođe oko 2 – 2,5 kn.
U busu smo upoznali Hesama, simpatičnog Iranca, koji se pobrinia da bus ne ode bez Kalaice koji je čeka pizze, i mene koji san trča po njega da ostavi pizze jer već 10 minuta zadržavamo cili bus. Upali smo u priču s njim, i sada ka već po pravilu u Iranu, kada smo stigli inzistira je platit nam taxi, odvest do hotela, provest po gradu i platit večeru. Uz sve to, dogovorili smo da ćemo sutra navečer otić na roštilj kod njegovog prijatelja, koji živi blizu Isfahana. Hotel, u kojem smo stali za 15-ak eura/noć bia je najtoplije misto na kojem sam dugo bia. Vanka je bilo ugodnih 10 – 15 stupnjeva, a za to vrime u hotelu grijanje je bilo raspaljeno na maksimum. Virujem da je bilo makar 40-ak stupnjeva. Kako je Isfahan središte iranskog nuklearnog programa, onako ošamućeni, neispavani i oznojeni razvili smo teoriju da nije slučajno koji reaktor ukopan ispod našeg hotela. Upalili smo klimu na hlađenje na najjače, u nadi da neće još pojačat grijanje kad pomisle da smo upalili i klimu jer nam je još uvik hladno.
Kad je sutra doša po nas, u početku smo svi bili entuzijastični. No, kako smo se odmicali od centra grada, a potom i od bilo kojeg oblika civilizacije, dio naše ekspedicije sve je više i više pada u paniku. Kako san navika na Couchsurfing i zabiti svugdi po svitu, nisam puno obraća pažnju i umiriva govoreći kako je dobro dok smo na asfaltu. Naravno, uskoro smo skrenili na makadam i vozili kraj kuća koje ka da su ispale iz videoigre ili filma u kojem u svakom trenu nešto eksplodira i onda počinje akcija. Napokon smo došli do te jedne kućice usred ničega di nas je dočeka simpatični Hesamov prijatelj iz vojske. Kako se tamo vojska služi 2 godine, to je sasvim dovoljno vrimena za steć dosta prijatelja čak i da ste totalno nedruželjubivi. Kad je izvadia noževe za pripremu roštilja, neki članovi naše ekspedicije, koje ne smim imenovat,već su počeli radit bojni plan koji je uključiva raspored tko napada koga, tko pali auto i slično. Naravno, sve je bilo ok i bilo nam je neugodno šta smo uopće sumnjali u ljude nakon šta su se toliko potrudili ugodit nam sa 100 vrsta hrane, i stalno se klanjali držeći se za srce kada bismo im mi zahvaljivali. Ne triba posebno napominjat da je opet bilo domaćeg alkohola, ali i opijuma koji se šverca na veliko iz Afganistana. Unatoč njihovom inzistiranju, Iran je sigurno zadnja zemlja u kojoj treba eksperimentirat sa stvarima ka šta je opijum, svi smo gledali „Banged-up abroad“ na National Geographicu. Zato smo se mi držali ilegalnog vina, ka i sve ostale dane u Iranu.
Nakon šta smo uspješno preživili noćni izlet na roštilj u Iranskom selu, vratili smo se u Isfahan. Nemjerljivo lipši grad od Teherana, poznat po trgu Naqsh-e Jahan, jednom od najvećih trgova na svitu, na kojem se nalazi nekoliko džamija i palača. Priča lokalaca kaže da je šah Abbas, koji je izgradia trg, ujedno tu i drža svoj harem. Navodno je u svakoj od „kućica“ na 1. katu građevine bila rezervirana za jednu ženu. Brojeći kućice došli smo do zaključka da nije ni čudo da mu je trebalo još nekoliko mirnih palača u okolici za odmor.
Ljudi u Isfahanu su dosta drugačiji od Teheranaca. Tradicionalniji su i, iako je to teško moguće, još otvoreniji. Pogotovo je to doživia Kalaica kojemu je nekoliko zamotanih žena dovikivalo: „ I love you!“ Samo šta su sve bile malo bucmastije, najblaže rečeno. Nije bilo neuobičajeno da nas putom ljudi koji su na pikniku na travi zaustavljaju i pozivaju. Da neke mržnje prema drugim vjerama, ma šta vam govorili mediji, nema, najbolje govori i Vank katedrala, armenskih kršćana, koji slobodno mogu prakticirat svoju vjeru.
Na mistima di su po legendi (ili stvarnosti, tko zna) bile žene iz harema Abbasa I. sada su sve obrtnici koji izrađuju razne predmete od drva, bakra, kristala pa razne tapete i stolnjake. Nakupovali smo se svakakvih suvenira po nikakvim cijenama i krenili nazad za Teheran. Zadnji dan smo još otišli do Azadi tornja, koji označava slobodu na farsi jeziku i izgrađen je prije revolucije. Za brojne Irance,u toj zemlji još uvijek nema potpune slobode. Ali s druge strane, i oni su svjesni opasnosti američkog imperijalizma i satelita kao što su Saudijska Arabija i slični. Ostaje jedino nadat se da će Iranci u budućnosti uspjeti uspostaviti sekularnu državu bez da izgube svoju samostalnost i identitet. Kao narod tako velike prošlosti, kulture i običaja, ali i narod di je bon-ton i pristojnost gotovo nerealna, ostaje samo nadati se da će uspjeti, jer to zaslužuju.
