Pa svi kod vas na more, di vi budale na Kosovo? Pitanje je koje su nan postavili ljudi u jednom selu u Kosovu, a i brojni ljudi doma. Naravno, isto vrime i pare potrošit na par dana izležavanja i kupanja na Visu, Hvaru, Braču, Korčuli ili di već sigurno zvuči razumnije. Al opet, mista kompleksne povijesti i politike o kojima svašta slušaš na televiziji ne moš doživit „kako bog zapovida“ dok ne odeš tamo i popričaš s ljudima te vidiš stvari svojim očima. Sretna okolnost je da takva mista obično imaju i jeftinu pivu.
Zbog navedenog smo Kusić i ja već dosta vrimena planirali napravit đir, al nekako bi uvik uletila bolja ideja. Odličan povod je doša kad smo prijatelju Tičinoviću sredili neki posal pa je za zahvalu reka da će pogurat rent-a-car i da samo odaberemo lokaciju. Naravno, to je bia pravi moment za Kosovo i ostalo je samo nać zadnjeg suputnika. Cristofer, prijatelj Španjolac iz priče u Pamploni, ima je tu nesreću da je taman uzea teško zaslužen godišnji od 3-4 tjedna i doša ga potrošit u Split. Nesvjestan šta mu se sprema, doša je u Split planirajući provest 3 tjedna na Kašunima. „Nema šanse, neću ić na Kosovo“, bia je njegov prvi odgovor. Nakon par dana nagovaranja i muljanja, mrzovoljno je sia u auto ka 4. putnik.
Da ne bi sve išlo po planu odma se pobrinia Kusić, koji je taman prije puta skužia da mu je istekla putovnica. Kako se na Kosovo ne može uć bez putovnice, ostalo je ili ga pokušat prošvercat priko granice, šta je opcija koju smo ostala trojica snažno zagovarali, ili ga ostavit u Podgorici, šta je on zagovara.
Sam put do Kosova vjerojatno je jedan od najsadržajnijih u Europi po pitanju broja promjena granica, kultura, vjera i svega. Kreneš ujutro oko 9, popiješ kavu u Mostaru kraj mosta u 11 i nakon toga nastaviš kroz Republiku Srpsku do Sutjeske. Ne ulazeći u rasprave o drugom svjetskom ratu jer za to ovdi nije misto ni vrime, treba honorirat činjenicu da je tu svoje „kosti“ u borbi protiv Nijemaca i njihovih saveznika ostavilo gotovo 3 000 Dalmatinaca. Za vrime Jugoslavije popularno odredište di su išli svi učenici sa školama danas je poprilično napušteno, same zgrade okolnih hotela izgledaju kao u Černobilu, dok se sam spomenik još uvik „drži“ i u inozemstvu je skupa sa još par sličnih već uvršten na liste najznačajnijih betonskih spomenika 20. stoljeća.
Iduća na ruti je Foča, grad koji zrači tolikom depresijom da odma postaneš sritan šta si se rodia u Splitu. Iako čak ima i dva fakulteta (medicinski i teološki), jednostavno ostavlja dojam da je napušten na kraju svita. Inače, to je grad u kojem je svoje prste imala i zloglasna Biljana Plavšić, pa i ne čudi da je žestoko bombardiran 1995. od strane NATO saveznika.
Do same Foče su ceste bile OK, ali nakon toga cesta koja je na Google mapi označena kao „državna“ naglo postaje sve uža i uža, a onda odjednom nestaje i asfalt, a nakon kojeg kilometra čak i nabijeni makadam te prelazi u običan zemljani put. Za pravo indijsko iskustvo brinu se krave kojih je ogroman broj stalno prolazia u kolonama u suprotnom smjeru od nas. Naš Suzuki Vitara ih nije nimalo impresionira te micanje zbog trubljena ili buke nije dolazilo u obzir. Jednostavno in triba pustit prednost. Zaključili smo da sva srića da smo išli sa „rentanim“ autom, a ne s nekim svojim. Sama granica na kraju puta upotpunjuje dojam. Dosta je da vam kažem da granica Nikaragve i Hondurasa izgleda ka napredna u usporedbi s ovom. Dva stara kontejnera i 4 policajca s pivskim trbusima koji pričaju pizdarije „štite granicu“. Tek kad prođete tim zabačenijim dijelovima Bosne i Hercegovine vidi se pravo stanje besperspektivnosti, nepostojanja investicija ni reda. Dijelovi Hercegovine te veći gradovi poput Sarajeva i Banja Luke definitivno mogu dati krivi pogled na cijelu situaciju.
Međutim, samo to područje kanjona Drine i kanjona Tare toliko je impresivno i iznenađujuće lipo da se svakako isplati posjetit. Svaka čast kanjonu Cetine, ali ovi su značajno veći i dramatičniji. I idući dio puta nakon granice do Nikšića u Crnoj Gori te konstantno vodi klancem i desecima mostova priko provalije. Taj dio puta je bia baš totalno ugodno iznenađenje.
U Podgorici su nas svi odbili na Couchsurfingu, ali zato smo vjerojatno našli najbolji omjer kvalitete i cijene na Airbnb-u ikad. Nebo i zemlja razlika u odnosu na turistički Kotor i Budvu. Niske cijene, odlična točena nikišićka piva (puno bolja nego ova šta se kupi kod nas, a puni u Zagrebu) i iznimno prijateljski odnos prema Hrvatima definitivno je nešto šta se odma primijeti. Kuriozitet je i to da u nacionalnom muzeju čak pišu kako je napad na Dubrovnik 1991. najcrnja točka u povijesti Crne Gore. Di god smo mi išli, pogotovo kad su čuli da smo iz Splita, ljudi bi bili baš extra prijateljski i puštali nas priko reda.
Kako je, na našu žalost, Kusić odlučia ne riskirat s kosovskom granicom, idući dan smo ga iskipali kraj hostela u Podgorici i krenili dalje put Albanije i Kosova. Plan je bia okupat se u Skadarskom jezeru, ali s obzirom na to da je nalikovalo na močvaru, ništa od toga. Zato je dobra vijest bia biftek od 40ak kuna u restoranu odma do jezera.
U Albaniji se vrlo brzo priključi na autocestu koja vodi sve od Tirane do Kosova i Prištine. Iznenađujuće, autocesta je odlična, a nakon granice u Kosovu apsolutno je identična hrvatskoj. Besplatna je, ali svejedno nema baš puno prometa, a kažu da je uvik tako, tako da ideja kosovske vlade o investiciji od milijarde eura koja će potaknuti kamionski promet i trgovinu se i nije baš pokazala opravdanom. Ali kad razmislite, s druge strane autocesta Tirana – Priština, ima više političko značenje pa su priče o trgovini vjerojatno samo fasada. Usput ka „atrakciju“ smo naletili i na friško izgoreni bus. Po mirisu paljevine, vjerojatno prije maksimalno jedan dan.
Sama granica čak djeluje dosta ozbiljno i moderno. Na njoj nema izbora nego kupit osiguranje za auto od minimalno 15 eura, jer zelena karta jednostavno ne vridi na Kosovu. Ako se pitate zašto, postoje mala slova na kojima piše da zelena karta na području Republike Srbije vrijedi samo na područjima pod kontrolom vlade Republike Srbije. Izdavači zelene karte očito imaju stav prema priznanju Kosova. Više o toj temi ćemo vidit u idućim danima, istražujući po Prištini, ali i brojnim kosovskim selima, uključujući srpska, a i jedno hrvatsko di ćemo se na kraju i otrovat…
