Iran je prilično paradoksalna zemlja. To je zemlja di žene tribaju nosit marame i ne previše šminke da ih ne privede vjerska policija, di su odvojeni vagoni za muškarce i žene i di je proizvodnja alkohola teško kazneno djelo. S druge strane, tu su najljubazniji ljudi na svitu, većina Iranaca pije vino češće nego Grdović, a na čestim kućnim zabavama i domaće žeste, dok žena u vladi imaju više od Hrvatske. Kad ih bolje upoznate, skužite da je to zemlja velike tradicije i kulture, a ekstremna pravila samo su „pro forma“, fasada ka dio kompromisa između vladajućih islamista i većinskog sekularnog i umjereno muslimanskog stanovništva, makar u većim gradovima. Al idemo korak po korak, kako smo uopće došli do Irana.
Dugo sam htio posjetit zemlju o kojoj su mi brojni prijatelji Iranci pričali sve najbolje, u kontrastu sa informacijama iz medija, zemlju bogate povijesti iz doba Perzijskog carstva i impresivne povijesne arhitekture. A i vridilo je krenit putom brojnih hrvatskih nogometnih trenera, a bome ih je u Iranu bila cila kolonija – od Ivića, preko Ćire do Ivankovića, Cice Kranjčara i Štimca. Zato nije ni čudo da su me iranski prijatelji već na putu počeli zezat kako moram preuzet makar nekog osrednjeg prvoligaša kad već dođem tamo.
Sam proces izdavanja vize u iranskoj ambasadi ide prilično glatko, di ljubazne službenice daju knjižicu sa uputama za ponašanje. Ono klasika, šta bi se i očekivalo – o pokrivanju glave za žene i pokrivanje svih zglobova. S obzirom da je temperatura u Teheranu tih dana bila ispod nule, čisto sumnjam da bi i najupornijim splitskim partijanericama iz Vanille i Tropica palo napamet ići tamo golih zglobova.
Ako se malo osvrnete na sliku o Iranu u medijima, vidjet ćete da se radi o jednoj općoj paranoji. Histerija nije samo u medijima, nego je čak i češka vlada poništila vizu nekim mojim kolegama sa studija sanacije povijesnih građevina u Pragu jer se na istom kampusu nalazi i diplomski studij nuklearne fizike, pa da ne bi slučajno otišli i načuli kako se radi atomska bomba.
Bitan dio Iranske kulture, u šta smo se tek uvjerili odmah po dolasku u Iran je tarof. Tarof je neka vrsta iranskog „bontona“ koja nalaže između ostalog i izrazitu gostoljubivost prema strancima. Da tarof nije mit shvatili smo odmah na aerodromu. Ka prvo, mjenjačnica na terminalu nije imala lopovski tečaj, a taksisti su bili izrazito uljudni i pitali poštene cijene iako smo mi bili naočigled neispavani turisti koji su tu stigli u 5 ujutro. Nema te zemlje di Kusić i ja nismo bili na rubu incidenta s ljudima navedene profesije – od Meksika preko Engleske do Palestine. Jednostavno nikako na zelenu granu s njima. U svakom slučaju, ako su taksisti takvi, kakvi će tek bit ostali?
Da je Teheran grad koji je naglo narastao do nekih 10ak milijuna ljudi, postane jasno čim izađete s terminala na cestu. Na cesti od tri trake formira se njih 5-6 i u tom totalnom kaosu se nezna tko pije, a tko plaća. Kako su Francuzi vješto izbjegli sankcije i otvorili tvornice Peugeota u Iranu, svako drugo auto je Peugeot 207. U tom kaosu, koji podsjeća na stanje oko Poljuda nakon utakmice, mali sudari su nešto najnormalnije na šta se ne obazire nego nastavlja vozit. Svejedno nije bilo lipo iznenađenje kad je naš taksist skinia jaketu u autu itako pokaza ovratnik ka posljedicu nekog nedavnog sudara. Odma san se veza za svaki slučaj, šta me nije baš utješilo jer san prilikom vezivanja skoro sam odvalia pojas. Kako smo se približavali centru, gužve su bile sve veće, a bome i smog. Kako se Teheran nalazi u kotlini, ka Sarajevo, a ima jaku industriju i, očito, jako puno auta, to je redovita pojava pa se često i vozi par-nepar, a da ne bi bilo sve crno, ima i dana kad su škole i fakulteti zatvoreni zbog onečišćenja.
Tu nas je dočekala moja prijateljica sa studija u Barceloni, čija je familija nama četvero ostavila cijeli stan na raspolaganju. U taj kraljevski doček bili su uključeni i svi mogući specijaliteti. Pogotovo smo zapamtili Halim – slatku smjesu ala Čokolino za doručak u koju se doda još i smrvljena janjetina. Pojeli smo je sa smiješkom i uz pohvale, ali uz nadu da se neće ponovit.
Kad smo došli sebi, došlo je vrime za napravit đir po Teheranu. Tu smo prvi put vidili i famoznu vjersku policiju. U Iranu postoje dvi policije. Klasična, koja se bavi civilnim stvarima te je uglavnom obrazovana i pristojna, te druga, vjerska policija, koja se uglavnom bavi pizdarijama. Niti jedna druga riječ nije mogla zamijenit ovu jer ono šta oni paze je da li žene imaju pokrivenu glavu i da ne šeta slučajno skupa koji par koji nije vjenčan ili zaručen.
Da ne pomislite da je Iran ka Saudijska Arabija, te stvari su čisto „pro-forma“. Nakon tri privođenja tek treba platit neku novčanu kaznu. To je iz razloga šta je u Revoluciju 1979. kad su potirali Šaha Rezu Pahlavija i Amerikance bila uključena većina Iranaca, uključujući studente, anarhiste, komuniste, liberale… U onom vakuumu posli revolucije su se najbolje snašli Islamisti, doveli imama Homeinia i uzeli vlast. Uveli su šerijatski zakon, ali ga ne provode niti blizu ozbiljno ka recimo Saudijci, svjesni da nemaju takvu većinu. Isto tako, obični ljudi ne prosvjeduju toliko jer istovremeno imaju dobar standard pa nisu skloni nekakvim ekstremnijim akcijama. Tako, iako je proizvodnja vina ozbiljan zločin, većina Iranaca u podrumu proizvodi svoje vino ili pivo, a oni napredniji i konjak. I to svi bez ikakvog straha od vjerske policije.
Da Iranskim zabavama ništa ne fali uvjerili smo se odmah prvu večer. Kako ne postoje klubovi ni noćni barovi i kafići, glavni način provođenja večeri su kućne zabave. I bome tim zabavama ništa ne fali. Od spize do svih vrsta domaćeg alkohola i malo igranja backgamonna. Podsjećale su nas na naše partyje iz doba kad smo imali oko 18 godina, samo nekako zabavnije i s više pozitivne energije.
Ako je tko gleda Argo, bit će mu poznata zgrada bivše američke ambasade. Imali smo sriće jer su je taman tjedan dana prije našeg dolaska otvorili javnosti. Tako da se unutra može vidit sve šta su zatekli nakon uspješne opsade i osvajanja 1979. Od sobe za krivotvorenje dokumenata, sobe za prisluškivanje itd. Ka da ste u nekom špijunskom filmu, samo šta je sve realno. Naravno, sve je popraćeno popriličnom propagandom kontra Amerikanaca, Izraela i Saudijske Arabije, ali mora se priznat da dio priče i ima istinite temelje. Na kraju krajeva, čemu takva paranoja oko Irana, zemlje koja nikad nije ratovala van svojih granica.
Kad dolazite na tako osjetljivo mjesto, slikaju vas i ispitaju odakle ste i šta tu radite. Posebno nam je sumnjiv bia jedan mlađi djelatnik koji je moju prijateljicu Iranku stalno pita gluposti i tražia Facebook i Instagram. Već smo se pripali da ne bi upala u neke probleme, ali je na kraju ispalo samo da joj se tip upucava.
Svejedno smo brže bolje razgledali, skupili se i krenili put centra grada i bazaara. Na putu nas je jedan stariji čovik upozoria da ženske bolje namiste marame jer je vjerska policija na dnu ulice…
