Bia je to sam kraj 2012. godine, negdi oko 30.12., ako se ne varan. Nakon đira po gradu vratia san se u stan u Rimu di me ugostila simpatična obitelj Filipinaca. Kako ih je bila puna kuća i svako malo bi iskočia novi član familije, nisan primjetia da se pojavia jedan novi lik koji je bia podstanar u tom stanu i predstavia se ka Ralph. Na prvi pogled je bia još jedan prijateljski nastrojen, brbljav Filipinac koji se navia 100 na sat jer je čua da ja volin putovat pa je tia podilit neka svoja iskustva. Nikad, al baš nikad, ne bi čovik pogodia kakva se filmska priča krila iza života jednog naizgled običnog lika! Kako god bilo, upali smo u priču o životu, filozofiji i ljudima, prilikom čega san sazna da je proputova gotovo cili svit i proživia svakakve zgode i nezgode. Upozna san svakakve ljude, al Ralph je zadnji koji je ostavlja dojam velikog avanturiste. Jednostavno je djelova previše „mekan“, ka neko ko se bolje snalazi u shopping centru nego u faveli ili džungli okružen zmijama i paukovima. Unatoč tom nevjerojatno pogrešnom prvom dojmu, brzo smo se sprijateljili. Meni su bile impresivne njegove priče iz svih dijelova svijeta, a njemu je bilo zanimljivo kako san ja, tad jedva 20-godišnjak, dosta toga proputova i ima ambiciozan plan obić sve zakutke svita. Nakon šta san se vratia u Split, on se preselia u Oslo, glavni grad Norveške di se odlučia trajnije smistit i nać posal. Kako ga je Norveška impresionirala, uporno me nagovara da dođen tamo. Međutim, ima san dosta posla na faksu, a ni financijsko stanje nije bilo baš blistavo, pa san bia prisiljen uporno odbijat pozive. Tako je to trajalo dok jednog dana u mon Gmail inboxu nije osvanila povratna karta za Norvešku šta se, naravno, ne odbija.
Prije samog posjeta Oslu, mislia san da su priče o standardu i cijenama preuveličane. Pokazalo se da san i tu bia u krivu. Ako vas neko domaći ne pozove, ili ako ne idete radit – nemojte ić u Norvešku. Na povratku san na aerodromu srea 2 Zagrepčana koji su ponili 1000 eura budžeta za tjedan dana u Norveškoj. Kako je tamo pizzeta 100 kn, pivo 120 kn, a sat kuglanja 800 kn, ne triba se čudit šta san ih naša na aerodromu bankrotirane, gladne i satrane, šta je najbolje pokaza način kako su satrali sendvič koji san in ponudia. Taman je u vrime idućeg Božića Ralph bia putova u Hrvatsku pa su se moji doma smilovali i odlučili ga pozvat da dođe kod nas na Božić. Inače neskloni Couchsurfingu i svemu tome, neznan šta in je bilo. Tad san sazna Ralphovu punu priču.
Rođen je u bogatoj i utjecajnoj familiji, otac mu je bia filipinski političar, a mater Amerikanka, svjetski priznata molekularna biologinja. Kako su oboje bili zaposleni, a on izložen brdima novca, život je do svoje 28. godine uglavnon potrošia na lake žene, skupe aute i shopping. Završia je neki livi američki privatni faks di praktički kupiš diplomu. No, da ne bi sve bilo idilično, ignorira je određene simptome i odjednom mu je, ka grom iz vedra neba, dijagnosticiran rak debelog crijeva, jako blizu terminalne faze, i leukemija. I jedno i drugo samo po sebi pogubno, a kamoli u kombinaciji. Mater ga je poslala najboljim svjetskim onkolozima u Kanadi, Tajlandu i Australiji, koji su rekli da bi ga mogli nekom novom eksperimentalnom terapijom držat na životu do 5-6 godina. Započeli su s tom terapijom koja ga je praktički prikovala za krevet. I onda je jednog dana samo nešto „puklo“ u njegovoj glavi. Zaključia je da to nema smisla, da nikad nije zapravo živia i da želi odustat od terapija i proživit sve šta je tia, a nikad nije. Unatoč protivljenju familije i liječnika, koji su mu tako davali maksimalno pola godine života, osta je tvrdoglav. Krenia je putovat po svitu i radit stvari koje voli, pa dokad traje, traje. To se zbilo 2008. godine, a kad san ga ja upozna već je bila 2012. Iako se filmska čuda poput ozdravljenja ipak ne događaju, očito se nekom ludom srećom, a možda i zbog života bez stresa, sve zaledilo u fazi u kojoj je bilo.
Bez ikakvog pretjerivanja, bia je to čovik koji je širia pozitivnu energiju ka lud. Di god se pojavia, pomaga je ljudima. Meni je uporno tia rješit posal u Norveškoj, al kako mi je više do kvalitete života nego brda para, uporno san odbija. Istovremeno, uvik mi je prigovara kako su mi slike s putovanja katastrofalne, a nije moga razumit kako mogu koristit kinesku kopiju mobitela koju san naručia iz Kine. Kako mi se lani zalomia rođendan i promocija u par dana, on je to ubra na Fejsu i posla mi sliku novog iPhonea 5s kojeg mi je kupia za tu priliku. Doduše, tračak je starog Ralpha, sklonog kiču, osta u tome šta je uzea iPhone 5s limited zlatnu verziju, s kojon bi ja izgleda ka najveći redikul. Reka je da će mi je poslat pošton. Sva srića pa san na stranicama carine odma uočia da ću morat platit oko 3000 kn carine i stopira ga. Da me je tad bilo naopako istrest ne bi 3000 kn ispalo sa mene, a mobitel bi zaglavia na carini. Zato san jednostavno sebi i bratu kupia povratne karte za Oslo za nekih 200 kn da skupin mobitel uživo, a usput da mlađeg brata odveden prvi put van Hrvatske i to negdi di je provjereno. U međuvremenu je izaša Samsung Galaxy S5 i on se sitia neke rasprave di san ja pljuva po iPhoneovima pa me umisto iPhonea na kraju dočeka Galaxy S5. Iako nisan materijalist, i zapravo me boli neka stvar oću imat najnoviji mobitel ili kinesku kopiju, pokaza se ka korisan poklon jer su slike s novijih putovanja s njega stvarno ludilo. A i služi ka sjećanje na Ralpha.
Kako život ipak nije bajka, neke su stvari neizbježne. Krajem je prošle godine Ralph otiša na putovanje u jugoistočnu Aziju. Uskoro je svima presta odgovarat na poruke. Kontaktira san prijatelje na Tajlandu koji su ga pronašli na samrti u bolnici. Da je Ralph bia tvrdoglav, zna san još prije. Iako s rakom debelog crijeva ne smiš jest svinjetinu, on bi pojia omanje prase i onda ne bi moga izać iz kreveta danima od bolova. Tu i tamo bi zna popit više od Grdovića i onda pijan trčat po rubovima klifova u Norveškoj di san ja iša oprezno ka bakica. Da ne govorin da bi prije Hrvatska odigrala službenu utakmicu na Poljudu nego on otiša u doktora. Al nije popušta sa svojom filozofijom. Isto tako tvrdoglav, nije tia da njegova familija zna da je jedva živ u bolnici u Tajlandu. Zato je rađe bia u socijalnoj bolnici koju je moga platit jedino crowdfundingom, nego javia materi. Dok san zva sve zajedničke prijatelje i sharea oglase za crowdfunding razmišlja san kako je čudan osjećaj skupljat pare za nekoga, ko bi u obrnutoj situaciji učinia sve da pomogne, čak da se radi o nekom mom trećem prijatelju kojeg on uopće ne pozna. Tad se isplatila baza prijatelja iz cilog svita, jer smo svi mi skupili lovu za troškove liječenja u toj bolnici, ali pomoći nije bilo. 27.12. 2014. Ralph je izgubia borbu s bolešću. Doktori su prilikom autopsije ustvrdili da je pravo čudo da je uopće bia živ. Metastaze su bile po cilon tijelu, uključujući i mozak šta je sigurno uzrokovalo i njegovo čudno ponašanje zadnjih dana, kad nije tia da familija išta zna.
Ova priča može bit svakakva, ali tužna nije, i ne smije biti tako svaćena. To bi bilo u suprotnosti sa samom prirodom Ralpha i njegovim svaćanjen života. Najbolje ju je svatit ka životnu lekciju. Ja san osobno, sritan šta san ima priliku bit njegov prijatelj i poznavat čovika koji zaslužuje da se o njemu snimi film i napiše knjiga. Cilim ovim tekston san možda uspia približit jedan mali dio njegovog karaktera i života, za više ga je jednostavno tribalo poznavat…
Lekcija koju san ja naučia, a virujen da je univerzalna, je sljedeća – bolje mislit na vrime nego kad je prekasno. Život je prelip i prekratak. Ono šta želite napravit, napravite odma. Otiđite na misto di ste uvik tili, probajte zavest (ili nešto drugo ako ste poduzetniji) žensku koju ste uvik tili, pomažite drugima, širite pozitivnu energiju, radite šta volite. Život je prekratak za bavit se nebitnim stvarima, trpit šupke i grintave ljude, bavit se novcem i mišljenjem drugih ljudi. Moga bi ovako do sutra nabrajat, al mislin da priča o Ralphu govori dovoljno.
