Nakon par kolumni di smo se vraćali i i koju godinu u prošlost, došlo je vrime za jedno nedavno putovanje. Odlučili smo se odmorit od faksa i posla i zaletit za vikend popit koju pivu do Irske. Kako nas je bilo šest muških i redom, najblaže rečeno, ljubitelja pive – couchsurfing nije bia opcija. Tribalo je bit oprezan s troškovima, jer Irska danas definitivno nije ka zemlja iz povijesti koju je obilježilo siromaštvo, bolest kumpira, glad i emigracija. Nakon dugog perioda borbe, 1922. su stekli neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, al tek nakon 1980. dolazi do velikih promjena u irskoj ekonomiji. Uz to šta se tradicionalna industrija modernizirala, glavnu ulogu preuzimaju tehnološki zahtjevne grane, pa je tako npr. Dublin posta europsko središte Microsofta.
Zato smo, svjesni cijena koje nas očekuju u Dublinu, bookirali apartman u predgrađu Dublina i to za 4 osobe, za nas 6. Taj problemčić smo riješili tako šta bi se podilili u grupice po 2 i tako ulazili u nadi da nas vlasnik, neki stari Irac, neće skužit. U početku i nije, al nakon prvih par ulazaka/izlazaka smo skužili da je nešto posumnja jer bi ćiria kroz rolete dok bi ulazili/izlazili. S obzirom da je apartman ima dva vrata, mislia san da ga iz dišpeta zajebemo tako da 2 po 2 izađemo i onda opet uđemo na stražnji ulaz i tako u krug da stari pomisli da nas ima 30 u apartmanu. Doduše, nakon toga bi vjerojatno završili na ulici pa nan nije bilo do šale. A ko zna, možda je stari i bia član IRA-e pa ima kakvu pušku doma. Uostalon, u dnevnon boravku apartmana je bia crni kauč koji ka da je ispa iz Casting coucha, šta je rezultiralo nebrojenin bazama.
Čim napravite đir po Dublinu, vidi se da grad stvarno zrači nekom veselom energijom. Unatoč generalno tmurnoj klimi, za razliku od većine engleskih gradova u kojima san bia, ljudi su ovdi nasmijani, veseli i općenito vlada neka strka po ulicama. Nigdi nema kafića, al zato su na svakon kutku, naravno, pubovi, koji su se od tu i raširili po cilon svitu. Očito da je kad je stalno kiša bolje bit zatvoren u pubu nego vanka ispijat kavu. Doduše, pubovi su baš ludilo uređeni, s dobrom muzikon i dobron pivon. Točno mogu zamislit sebe kako bi, da radin u Dublinu, svaki dan posli posla doša popit Guiness i pojist nešto u pub.
Dublin sa svojih 500 000 stanovnika i nije posebno velik grad, a mora se pohvalit njegovo sveučilište, Trinity College koji danas privlači studente iz cilog svita i prilično je cijenjeno. Ka neki trag stare Irske je Spire ilitiga Dublinska igla, 121m visok stožac nedavno izgrađen na mistu di je bia Nelsonov spomenik (britanski admiral koji je porazia Napoleona u bitci kod Trafalgara 1805.). “Bia” zato šta ga je IRA digla u zrak 1966.
Da ne muljan bezveze, nama su od svega ipak bili najdraži pubovi. Moj početni plan je bia da ću u Dublinu zdravo jest i popit tu i tamo koju pivu jer me par dana nakon povratka čeka Splitski polumaraton. Doduše, ti zdravi planovi su se utopili u prvon naručenon Guinnessu koji je bia baš savršen i duplo bolji negdo igdi drugdi. Gust i sa savršenon pjenom. Tako da bi se jedan Guinness brzo pretvoria u dva,tri, četiri. Jedino šta nije bilo dobro je cijena. Jebenih 5-6€ za jedan „pint“ (0,568l) pive. Kako je evidentno da volimo pivu, a uz tu cijenu pive nismo imali para za ništa drugo, preživljavali bi tako da bi tu i tamo iz njihovog ekvivalenta „Konzuma“ pojeli po jedan pečeni kumpir.
Da ne ispadne da smo samo pili, zaletili smo se i do Moher klifova, poznatih ka jedno od čuda svita. Zadnju etapu puta od Galwaya do Mohera smo morali taksijem. Kad nas je taksist pita šta jedemo u Irskoj i kad mu je Čiča iskreno odgovoria da smo danas cili dan pojeli jedan pečeni kumpir svaki i da samo pijemo pivu, čovik nan je da popust od 20€ popijemo još koju pivu na njegov račun.
Sami klifovi su opravdali očekivanja. Izdižu se od 100-300m iznad obala Atlantika i izradila ih je sila valova koji potkopavaju dno dok se ne uruši i cili gornji dio. Čim se makne iz dijela za turiste pogotovo postane baza jer nema zaštitnih ograda pa se može doć na sam rub. Iako ja nisan bia sklon stavit svoj život na kocku nosivosti male kamene konzole (izbačenog dila), to nije spriječilo Andrića i pogotovo Čiču koji su se zajebavali na samom rubu. Parafrazira bi iz članka irskih novina koji se bavi poginulima na Moher klifovima šefa sigurnosne službe: “Its absolutely incredible that some people decide to sit on the edges of the cliffs, although stones can be filled with cracks and of very low quality.”
Kako god da bilo, svi smo se složili da su Moher klifovi jedna od najlipših stvari u Europi i svi na broju vratili nazad. Popit još koju pivu na račun taksiste i eventualno pojist još koji kumpir. Realno, u Irskoj je sad već takav standard da se uz prosječnu plaću od 2500€ i cijenu iznajmljivanja recimo jedne bezvezne sobe od 700€ misec, s našin hrvatskin primanjima nema para i za pit pivu i jest.
Zato smo mi odabrali pit pivu i bili uporni u tome. Šta je najbolje, koliko god se opili irskon pivon, ujutro nikad nema mamurluka. Isto tako mora se primjetit priče o irskim ženama i nisu bez temelja. Ima ih dosta “malo jačih”, blijedih i generalno nisu Bog zna šta. Isto tako ubrali bi i neku dobru, kojoj bi onda zamijetili, da prostite, dlakave noge. Mislin, nije da san ja gleda druge žene, nego čisto pretpostavljan da bi tako bilo da jesan. U jednon trenu nas je čak i okružila hrpa debelih žena kojima su se sviđali Doma i posebno, Taraš pa smo bili prisiljeni na bijeg. Bidni Irci.
Sve skupa, Irska je jako lipa zemlja, i siguran san, puno ugodnija za život od recimo Engleske. Ipak se postavlja pitanje, da li se unatoč dobrin plaćama, uz velike troškove života isplati tu živit. Moj dojam je da je kad se sve zbroji, i plaća i troškovi i vrime na poslu i slobodno vrijeme, kvaliteta života na kraju niža nego kod nas. S druge strane, prilično san siguran da u Europi nema boljeg mista za otić se zabavit za vikend nego u Dublin.
