Kad pogledam unazad, čini mi se da put u Egipat planiram skoro tamo negdi od zadnje Hajdukove titule. Za svakoga koga iti malo zanima povijest je jasno zašto prije ili posli triba otić, ali s obzirom na političku nestabilnost koja je počela rušenjem Hosnia Mubaraka 2011. i potrajala sve do nedavno, i nije baš bilo previše prilika. Sve do zadnje Nove Godine kad se ukazala prilika (a i jeftin let). Taman za spojit feštu i povijesni dio. E sad, obično kad su ljudi zainteresirani za ić na neko putovanje, to bude samo u teoriji, a kako se datum bliži, ljudi otpadaju. Iz nekog razloga se ovi put nije dogodilo, tako da nas se skupilo desetak na kraju.
Svakako ko je putova u grupi većoj od nekoliko ljudi zna kolika je tanka granica koja vodi u totalni kaos. A ovdi je sve vodilo u tom smjeru s obzirom da smo bili: Kusić, Tičinović, brat lovaš i ja iz Splita, troje prijatelja Talijana (Paolo, Giuseppe i Pasquale) iz Rima, te Anica i Mojca iz Istanbula. Kad sad u to uračunaš totalni kaos Anice i Mojce, Tičinovićevu grintavost i preciznost, Kusića koji u principu samo oće popit pivu, Paola i Giuseppe koji su tu radi Egipćanki, malog lovaša kojem je najbitnije dobro pojist i mene kojeg u teoriji zanima povijest al u praksi također i sve ovo ostalo, imamo sve sastojke za fenomenalnu Novu godinu, ali i za totalni kaos. Da bi ekspedicija makar privremeno bila još brojnija, za vrime presjedanja u Ateni smo i sa prijateljem Grkom Kostasom stigli pojist večeru. Naravno, kako se sve prije putovanja čini jednostavnijim, nismo baš ni skroz uskladili datume, vremena i lokacije, pa smo se dobar dio vremena tražili po Egiptu.
Prvi meeting-point je bia u hotelu u Kairu. S obzirom da nas je bilo dovoljno za napunit manji bus, Couchsurfing baš i nije bia opcija. No, kako je Egipat prilično jeftin, a nije se baš ni turizam još oporavia od zadnjih 10 godina, dalo se za 100-njak kuna po noći bookirat jako lip hotel. Šta je najbitnije, točno sa pogledom na piramide. Iako ljudi obično žugaju kako su pusti siromašni kvartovi došli skroz do piramida, meni je to baš ludilo. Dapače, kad je neki spomenik u „muzejskom“ stilu izdvojen, uopće mi nije toliko interesantan. Možda sam subjektivan zbog Dioklecijanove palače, kojoj upravo to daje čar, al eto. Stigli smo usrid noći, da bi nas ujutro probudilo lupanje Paola i Giuseppea na vrata, koji su nas očito uspili nekako nać. Iako ih nisan vidia par miseci i dogovorili smo se dignit u 9, rađe san se pravia da ne čujem da nastavin spavat. Nema ništa gore nego pospan bauljat okolo. E, al kad sam se konačno diga i dogega se do banja, totalno me šokira pogled kroz prozor. Možda je do mene, al meni je najjače vidit znamenitosti nasumično, ka kroz prozor wc-a u ovom slučaju.
Al da se Kairo nekontrolirano raširia, to stvarno je. I kad smo usrid noći šetali po njemu, bia je pun ljudi, auta, i najviše od svega, otvorenih pekara. Da se zapitaš jel nužno baš svako 20 metara imat pekaru? Po tome i skužiš koliko je grad nerealno gusto naseljen. Upada u oko i popriličan broj PC igraona di Egipćani igrali Call of Duty, DOTU, Fortnite i PUBG itd. Kako Arapi i inače nisu baš neka tiha kultura, moš zamislit koliko se deru i psuju na arapski tamo. Samim Egipćanima i nije bilo baš lako u zadnje vrime. Nakon rušenja Mubaraka je na vlast došlo Muslimansko bratstvo predvođeno Mohamedom Morsiem, koji je čak i dobia izbore. Uslijedila je dodatna islamizacija Egipta i ka odgovor na to rušenje Muslimanskog bratstva i Morsia od strane generala Al-Sisia koji je i dan danas na vlasti. Koliko god mi osobno bili odbojni Morsijevi stavovi, činjenica je da je čovik ipak dobia izbore… Isto tako je i činjenica da nakon 8 godina nestabilnosti i brojnih civilnih žrtava u prosvjedima i sukobima su se vratili točno na početak, sa Al-Sisijem koji je sa vojnom pozadinom zapravo sličan Hosniu Mubaraku.
Al da se vratimo mi na piramide. Prvo, stvarno izgledaju impresivno i puno veće nego šta djeluje na slikama. Moram priznat da je baš dosta vrimena prošlo otkad me nešto baš tako impresioniralo. Sad bolje razumin i ljude koji vjeruju u glupave teorije o vanzemaljcima i slično. Zapravo je bolje iskoristit vrime za divit se tehničkom umijeću i nenormalnoj količini uloženog rada. Tri su glavne – Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, od kojih se u Keopsovu, najveću i najstariju, dalo i uć. Baza je prolazit kroz uske hodnike da bi na kraju doša u centralnu sobu, izrađenu od čistog granita, u samon srcu piramide. Uz to i ima genijalan sistem rasteretnih lukova ugrađenih iznad same centralne prostorije, kojim su kanalizirali težinu čitave piramide iznad, al neću vas sad time pilat. Osjećaj dodatno pojačava i konstantna visoka temperatura koja daje osjećaj saune. Fascinatno je kad zamislite kako su Grčki povjesničari tu dolazili i pisali o njima ka o nekom antičkom čudu, a to je bilo udaljeno vremenski od njih ka Antička Grčka od nas.
Kad smo završili sa kulturnim dijelom, došlo je vrime za pripremit se za doček Nove godine. Party na terasi sa pogledom na piramide se činia ka dobar izbor, uz jedan problemčić. Kako je Egipat muslimanska zemlja, zabranjeno je otvoreno prodavati alkohol u hotelima i na partyima. Pa kao i obično u takvim zemljama, to i dalje znaći da većina ljudi pije, i to sa još većim guštom, ali se triba malo potrudit za nabavit alkohol. Kad kažem malo potrudit, mislim doslovno malo, jer možeš pitat u bilo kojem dućanu. U prvom u kojem smo pitali, prodavač je reka zvat „maloga koji će to sredit“. I pojavia se mali od doslovno nekih četrnaest godina, sa pravim gangster stavom koji je reka da samo kažemo šta bi. Raspitali smo se za cijene i inventar. Reka je da okvirno ima dosta vrsta piva, a od žesčih pića gin i viski, al da mora još provjerit pa će se javit. Usput su nas još i upozorili u okolnim dućanima da je mali opasan. Moran priznat da san po brazilskim favelama i još nekim mistima upozna neke stvarno opasne ljude sa kojima moš plašit dicu prije spavanja, al ovaj definitivno nije ostavlja takav dojam.
Kako je mali bia preskup, preko lika iz hotela smo naručili par litara domaćeg ilegalnog gin-a, duplo jeftinijeg. Možda bi bilo bolje da smo se držali prve opcije jer me ujutro, 0.75l gina kasnije, toliko bolia drob da san počea razmišljat da me nije uvatilo slijepo crijevo ili tako nešto. Srića pa je uru kasnije, kad se organizam izboria sa užasnim egipatskim ginom, sve prošlo kako je i došlo. E, šta se samog partya tiče, nemožemo pričat baš o nekom autentičnom dočeku s obzirom da se radi o hotelu, al čisto onako gušta radi nije za bacit. Kombinacija dobre spize, trbušnih plesačica, dobre konobarice, lokalnih plesova i pogleda na piramide. Inače, trbušna plesačica je izgledala ka neka debela Srpkinja iz Niša, al Egipćani su djelovali prilično „omađijani“.
Kad smo već kod te dobre konobarice (konobarice, ne trbušne plesačice!), dan posli mi je priuštila vjerojatno najegzotičniji izlazak. Počnimo recimo od toga da ona priča samo arapski. Nije praktično, al je makar teže zajebat i reć šta krivo. Nakon večere uz Google Translate je rekla da mi oće pokazat posebno misto ali da mora prvo njena starija sestra odobrit da ide negdi sama sa mnom. Uz to je i spomenila da sestra dobro barata sa engleskim jezikom. Nakon brzog WhatsApp video call-a sa sestrom koja uistinu dobro barata sa onih 10 riječi engleskog koje zna, činilo se da sam ostavia dobar dojam pa smo ušli u taksi i krenili put tog famoznog posebnog mista. Kad smo izašli iz grada i prešli na neku makadamsku cestu, isto san ja sa ostatkom ekipa podijelia lokaciju uživo na Whatsapp-u. Kako se grad udaljava a cesta postajala lošija, već san računa da jedno 50-50 da se ujutro budin u narančastom kombinezonu. Krasno, zna san da neću doživit iduću Hajdukovu titulu. Zeznuta situacija, nije ti svejedno al opet ne smiš ni pokazat da se bojiš, za ne ispast znaš već šta. Nakon neznan koliko vožnje i zamišljanja svakakvih scenarija, stigli smo do male oaze na rubu pustinje. Laknulo mi je kad san vidia da nema bradatih ljudi, tj. nikakvih ljudi. Samo nekoliko stabala i tenda sa pogledom na piramide u daljini. Baš ludilo misto. U svakom slučaju, bia san sritan šta san živ, pa san računa da ako bude išta drugo, čisti bonus. Za Marie, koja ovo vjerojatno čita uz Google Translate, spomenia bi da je ovo bilo skroz davno…i bezveze! Mada ako želite širi dojam o Egipćankama bilo bi bolje pitat Tičinovića s obzirom da je svaku večer iša na vanka sa drugom i pravo je čudo da ga nije makar istuklo do kraja boravka. Koja je zapravo to razlika u kulturi u odnosu na razdoblje pod Gamalom Abdelom Naserom u pedestima i šezdestima kad je Egipat bia prilično sekularna država, a Naser se javno sprda sa zahtjevima tada minornog Muslimanskog bratstva o nošenju hijaba.
Iako dosta ljudi kaže da im je Kairo, osim piramida, ružan i bezveze, valjda kako općenito volim „žižu“ i gužvu, meni je baš dobro lega. Čak ako vas i toliko ne zanimaju putovanja i povijest, ako je ikako moguće, na piramide bi isto makar jednom u životu tribalo bacit pogled. Egipatski muzej također ima sve one stvari koje se spominju još od Osnovne škole – od palete kralja Narmera (ujedinitelja Gornjeg – bijelog i Donjeg – crvenog Egipta), najveće kolekcije mumija pa do Tutankhamonove maske i svih ostalih predmeta pronađenih u njegovoj grobnici. Al isto je tribalo krenit dalje, jer nas je još puno toga čekalo na jugu Egipta…
