San više-manje svakog diteta šta prati balun po Splitu je kad-tad uživo pogledat svjetsko prvenstvo. Realno, jedino šta se može usporedit sa tim doživljajem su Hajdukove europske utakmice. Tih misec dana je sve podređeno utakmicama, osim možda skupljanja slija, a prva postava Tunisa ili Nigerije se zapamti puno lakše nego svi pjesnici sa sata Hrvatskog skupa. Nažalost, bez neke dobre veze ili dubljeg džepa, šta realno malo tko ima, jedina nada za nabavit karte ostaje FIFA lutrija, na kojoj imaš šanse, reka bi Ćiro: „ka miš da se najede u željezari“. Zna san se već i prije neuspješno prijavljivat na tu lutriju, ali ove godine se napokon dogodilo čudo pa smo brat i ja dobili sve karte za koje smo se prijavili. E sad, našli smo se u velikoj dilemi… Tribalo je sebi u glavi razdvojit teren od gamadi u loži. Evidentno šta smo na kraju odlučili. Dobro je i došlo šta sa kartom za svjetsko nije tribala viza za Rusiju, tako da se da spojit đir po Rusiji sa par utakmica svjetskog. Za početak smo krenili od sjevera, di i nije bilo utakmica.
Čim se približavaš Sankt Peterburgu autocestom od aerodroma, odma ostavlja dojam velegrada, šta se samo povećava ulaskom u centar. Na kraju krajeva, to mu je i bila svrha kada je izrađen po naputku Petra Velikog početkom 18. stoljeća, kako bi posta novi glavni grad Rusije i prikazao Rusiju u modernom svijetlu. Navodno je čak svim klesarima iz Rusije naređeno da dođu sudjelovati u izgradnji novog glavnog grada, pa je „građevina“ stala u ostatku carstva za to vrijeme. Iako umjetan grad, mora se priznat da je jako ugodan za život, a i arhitektonski stil po uzoru na Pariz djeluje poprilično uspjelo. Građevine su monumentalne, ali ne kričavo, a kanali rijeke Neve dodatno daju ugođaj. Uz to sve, pun je i dobrih kafića, tako da mi je poprilično lega ka grad. Naravno tu je i Ermitaž sa kojim vas sad neću zamarat. Najbolja stvar je vjerojatno takozvana „bila noć“ koja ne označava Hajdukovu feštu, nego činjenicu da liti nikad do kraja ne padne mrak, šta stvori taman dobro atmosferu na njihovoj verziji Matejuške uz Nevu. Kako od prije znan par umjetnika iz Sankt Peterburga, sićan se njihovih priča kako o tome kako je za njihovo zanimanje i stil života taj grad idealan. Pogotovo me iznenadia njihov odgovor na pitanje o trenutnom Ruskom sustavu i vlasti. Ja san, ka vjerojatno i vi, očekiva da ka slobodnije umjetničke duše neće bit baš pobornici Putina, al njihov odgovor me poprilično iznenadia. Rekli su baš obrnuto, da je u onom periodu tranzicije, prije dolaska gore spomenutog, Sankt Peterburg bia pakao na zemlji, pod kontrolom bandi, nesiguran i neugodan grad za život, a kamoli za nekakve umjetnike.. Naravno, ovdi govorimo o uzorku o par ljudi a to prenosim samo zato šta me odgovor donekle iznenadia. Moga bi isto tako izvuć i puno primjera ljudi koji su zbog istoga odselili ili prošli kroz razne neugodnosti.
Kako brat Ivan nije baš od prevelikog avanturizma, Couchsurfing nije bila opcija nego Airbnb koji je triba bit „komodniji“. Doduše umisto komoda donia je borbe sa žoharima, nedostatkom ladne vode (mada je neograničena količina vrile dobro došla za žohare ) i slične radosti odabira najjeftinijeg Airbnb-a kojeg nađeš u višemilijunskom gradu. Iako nisam ljubitelj žohara, donekle mi je bilo drago da je moja poanta o tome da je Couchsurfing nakraju najudobniji pobijedila. Svakako smještaja nije falilo jer su Rusi za Svjetsko splitske navike sa Ultre digli na novu razinu. Tako se u Moskvi jedan stan iznajmljiva uz napomenu da triba hranit mačku i ribice koje ostanu u stanu.
Također, Ivan ka pravi guzičar programer, nije uzea godišnji nego je radia puten, postavia je par uvjeta na kakve sa Kusićem ka suputnikom nisam navika. Dok je Kusić uglavnom ima slične želje ka i ja, koje su se uglavnom svodile na to da sidnemo na kavu ili pivu, Ivan je inzistira da živimo ka da smo doma u toj mjeri da odemo i u teretanu. To nas je odma prvih dana u Sankt Peterburgu, umisto na đir po kanalima ili drito u Ermitaž, odvelo u neku opskurnu teretanu. Nije da sam počea koristit komplicirane riči namjerno, ali „opskurna“ dobro opisuje lokaciju na kojoj radiš trening okružen Zenitovim ultrasima na steroidima. Lako to šta su na steroidima, nego se radi o ljudima koji, pazite ovo, osim šta su istetovirani Zenitovim simbolima, paralelno su i prepuni tetovaža kukastih križeva i ostalih nacističkih simbola. Dosta san o tome kasnije diskutira sa raznim Rusima, ali osim šta se svi slažu da se radi o apsolutnim debilima, čiji su pradidovi/didovi ginuli od istih tih nacista i o apsolutno zbunjenim ljudima, niko nije bia u stanju dat baš suvislo objašnjenje.
Čovik bi se zapita čitajući tad europske i hrvatske novine da li je riskantno ka Hrvat (pogotovo iz Splita, s obzirom da Torcida ima povijest sa Zenitovcima) bauljat među Rusima, vjerojatno se sićate svi glupih najava. Al istina je totalno drukčija. Prosječan Rus uopće nema neki osjećaj o toj granici Rusko/Američkog utjecaja na Balkanu, niti vjerojatno zna u detalje šta se di događa. Dapače, bilo je poprilično Rusa u kockicama i u gradovima di Hrvatska nije igrala, tipa Sankt Peterburgu, koji su eto, navijali za Hrvatsku dok su gledali utakmice na trgovima. Šta se tiče ovih ruskih nacista u teretani, nažalost nisan ima dovoljno muda za popričat sa njima i raspitat se malo šta zapravo misle. Nije baš bilo ni misto ni vrime za to.
Kako je cijena benzine u Rusiji dosta niska, isplati se svugdi vozat Uberom. Točnije, iz aplikacije izgleda ka da se voziš Uberom, ali se zapravo voziš Yandexom, koji se za tu priliku spojia sa Uberom. Ne mogu se sitit ni jednog vozača Ubera koji je bia Rus. Svi su redom stigli iz Uzbekistana, Turkmenistana, Tadžikistana i Kirgistana te ostalih bivših sovjetskih republika. Teško je ne primjetit i da su svi bili nevjerojatno ljubazni. Zapravo, nakon 10ak minuti razgovora su redovito tili ostavljat kontakte sebe ili svoje obitelji koji bi nas ugostili ako odemo u neku od tih zemalja. Općenito, ljudi iz cile centralne Azije gravitiraju Moskvi i St. Peterburgu kao ekonomskim centrima. Naravno, niko ne priča engleski tako da je zlata vridilo par krivo dekliniranih riječi na ruskom šta bi prozboria tu na i tamo.
Već nakon par dana mi je bilo jasno da sam čak i podcjenia važnost Svjetskog prvenstva. Ako ste ikad bili na nekom velikom festivalu, ovo je ka to samo još veće i jače. Grad je pun dobro raspoloženih i veselih ljudi sa svih krajeva svita, pri čemu obično Latinoamerikanci predvode feštu. Skupa sa njima je obično i dosta Rusa koji za razliku od maloprije spomenutih nemaju nikakvog dara za pjevanje pa uglavnom pijano viču „Rusija, Rusija“.
Mada, ako je Sankt Peterburg fasada Rusije, očekiva sam da će Nizhny Novgorod u koji smo se zaputili iduće, otkrit neku drugačiju sliku Rusije.
