Put nas je dalje iz Nafplia u Atenu vodia priko Epidaurusa i Mikene. Epidaurus, poznat ka najveće lječilište antičke Grčke, bia je lokacija Asklepijevog hrama. Ljudi su iz cile države, a i šire, dolazili u hram di bi proveli noć u enkoimeteri, velikoj spavaćoj hali di bi in se navodno u snovima obratia sam bog s uputama šta tribaju napravit da ozdrave. Sistem koji bi se moga počet prakticirat i u splitskim bolnicama s obzirom na to da nekad triba toliko stat u čekaonici da ima dovoljno vrimena za zaspat i upitat samog Asklepija za savjet. U svakom slučaju, ko god da je smislia takav sistem za „prodaju magle“ je ima mota za biznis. Tu je i poznati teatar, specifičan po tome šta je konstruiran tako da bi se igla koja padne na centru tribala čut na vrhu gledališta. Doduše, ja san na vrhu gledališta jedva čua Dinu koja kriči i Kusića koji se dere s centra pozornice.
Nakon „udobne“ vožnje do Mikene, za šta su se potrudili Grci koji prodaju duplo više autobusnih karata nego šta ima mista, i đira po Agamemnonovoj grobnici (poznatoj i ka Atrejeva riznica) te ruševinama Mikene, centra grčke civilizacije od 1600 – 1100 pr. kr., stigli smo u Atenu i to dosta prije nego smo se nadali. Loša strana toga je bila šta nismo poslali nikakve couchsurfingzahtjeve te smo se našli bez smještaja, a noć je već padala. Imali smo mi para za u krajnjem slučaju platit hostel, ali tili smo to izbjeć s obziron na to da smo se nalazili u ranoj fazi puta, a iz dosadašnjeg bi iskustva uvik bili polu-gladni zadnjih dana. U zadnji sekund nan je tip koji se zva Diogenes odgovoria da nas može ugostit. Po slikama je paria prilično čudan, al zaključili smo da se radi samo o „umjetničkoj duši“. S obzirom na to da nismo bili u poziciji za birat, vjerojatno bi za svakoga našli poneko opravdanje.
Nakon šta smo se našli s njim skužili smo da je ono sa slika bila puno lipša verzija, ako to možemo tako nazvat. Uživo je izgleda baš očajno – cili mršav i nikakav, u majici punoj fleka, koja izgleda, da prostite ka da je brisa guzicu s njom. Ka da to nije bilo dovoljno, dok je priča, mica je ruke u nekim naglim, čudnim pokretima. „OK, malo je čudan, al i takve ljude vridi upoznat“, zaključili smo, valjda se tješeći međusobno. Čim smo došli u stan, prašnjav i uređen starinskim jezivim namještajem, naručili smo, ka i obično, gyrose. Osim šta ih je Diogenes guta praktički ne zvačući, moralo se ubrat da bi se, svaki put kad bi Kusić mljacnia, ovaj cili stresa ka da ga je udrila struja. „Baš čudan tip“, pomislia san. Međutim, priča se zahuktala tek kad nas je odvea u „našu“ prostoriju di smo tribali spavat. Bia je to dnevni boravak s neuobičajenim ukrasima: posterima s naopakim križevima, pentagramima i jezivim vjerskim slikama. Povrh svega je bia natpis na kojem je pisalo Choking victim, ilitiga Žrtva gušenja. Brže bolje san uzea mobitel, uključia podatkovni roaming (šta se i radi samo u životno opasnim situacijama) i upisa u Google Choking victim. S olakšanjem san zaključia da se radi o punk bandu koji ima dosta pisama na temu sotonizma.
Ipak, postoje takvi bandovi koje, virujen, većinom slušaju wanabee buntovni tinejdžeri. Naravno, unatoč traženju racionalnih objašnjenja, nije nan bilo svejedno pa smo se idući dan, umisto klasičnog spavanja do 10, digli u 7 da izađemo iz kuće prije nego šta se on probudi. Čisto da ne bi slučajno odlučia ić s nama po gradu. Kad smo se oko 10 navečer vratili, saznali smo da su njegovi rođaci, koji su tu bili sinoć, otišli ća. Sad smo u cilon jezivon stanu, sa starim namještajem, jezivim slikama, naopakim križevima i pentagramima bili samo nas troje i on. Negdi oko 2 ure ujutro izlazia san iz banja i namjerava ić spavat, kad san odjedanput iz njegove sobe začua klanjanje koje je zvučalo otprilike ka: „Abzala bama-ba, wa-waa.“ Nakon početnog šoka, došli smo sebi i organizirali obranu. Dina je imala pepper spray, Kusić elektro šoker, a ja švicarski nož. Zaključili smo da ako nas napadne, prva ide Dina (nije džentlmenski, al logično je prvo sprejem), onda Kusić i na kraju ja, da ne završim u grčkom zatvoru zbog ubojstva nožem. Kako je to bia prvi put ikad da san osjeća da mi je život ugrožen, razina adrenalina koju san tad osjeća je bila baš nevjerojatna. Otprilike nešto ka kad Hajduk u zadnjim minutama brani gol prednosti u nekoj bitnoj utakmici.
Iščekivanje je potrajalo gotovo sat vrimena, dok on nije završia s time šta je već radia i krenia put naše sobe. Ka da se desilo jučer, sićan se zvuka koraka, nakon čega se pojavia na vratima naše sobe i samo veselo mahnia rukom i poručia: „Hi guys!“ Brže bolje smo spremili oružje u džepove, dok nam nije reka da dođemo do njegove sobe vidit neke videe. Pritom smo opet izvadili oružje, stavili ga iza leđa i zaputili se put sobe. Doduše, soba u koju nas je odvea nije bila ona di se klanja, nego susjedna. Tu nan je pustia snimke svojih bivših gostiju kako pivaju narodne pisme. Nakon one navale adrenalina, virujte mi da je bilo naprosto neizdrživo slušat 30 minuta neku Malezijku bez iti malo sluha kako zavija i piva neku njihovu narodnu pismu. Sićan se da smo u šali komentirali: „Da nas bar pokuša ubit, il nešto, samo da ova patnja završi.“ Nakon te beskonačne patnje, vratili smo se do svog dnevnog boravka i spremili za spavat, da bi on opet otiša u drugu sobu i započea s klanjanjem. Dogovorili smo se da ću prvo ja spavat 4 ure, pa onda Kusić. No, kako je on zaspa nakon 3 minute, stavia san nož u ruku ispod kušina i zaspa. Ujutro smo se Kusić i ja probudili odmorni i ugledali Dinu u stražarskoj pozi, s divovskim podočnjacima od nespavanja. Kako smo rekli skupa s njim to jutro napravit đir po gradu, ostali smo pri tome, jer ipak usrid dana i usrid Atene ne bi tribalo bit nikakve opasnosti.
U takvim uvjetima mi je bilo interesantno pričat s njim, pa smo šetali i pričali o svemu, dok san ja pokušava skrenit teme na filozofiju i slično, a Kusić i Dina su šetali 100 m iza nas. U jednom trenu Dina me zvala da ga zamolin da sidnemo negdi jer ju je zabolila noga. Kad san mu to priopćia, on je odgovoria komentarom: „No,no,no! Let’s walk more to make her – suffer, suffer, suffer. “ E to je bila kap koja je prelila čašu. Rekli smo da idemo ća, otišli doma i skupili stvari. Ostaje pitanje šta je on zapravo, i čemu se klanja. Prateći njegov couchsurfing profil godinama poslije, vidili smo zanimljiv komentar jedne doktorice psihologije koja je napisala da se radi o super momku, koji nažalost ima ozbiljan autistični poremećaj koji se ne liječi. Vjerojatno ipak u tom leži racionalno objašnjenje njegovog neobičnog ponašanja. Ipak nije sotonist nego sotonist – autist, ili šta već. Ka i obično, sve nan se nadoknadilo kad nam je idući domaćin u Ateni da na raspolaganje stan u samom centru i ključe od Jaguara u garaži. Ali prije toga smo se zaputili na Kretu…
