Egipat #2 – Nil, palače, grobnice i baloni

Nakon betonske džungle Kaira, pribacili smo se na jug do mirnijeg Luxora, istim putem kuda se selia centar antičkog Egipta na prijelazu iz Starog u Srednje kraljevstvo. Dosta ljudi mi je pričalo kako im se Kairo zbog svog tog kaosa nije svidia, al da su zato bili oduševljeni Luxorom koji je smješten u prilično idiličnom okruženju uz Nil. Iako osobno nisan ima ništa protiv kaosa i danonoćnog života Kaira, mora se priznat da malo koje misto na svitu obiluje sa toliko značajnim spomenicima ka Luxor koji se naša na mistu antičke Tebe.

Kako ovo nije bilo tipično putovanje nego više „novogodišnja ekspedicija“ tribalo se opet okupit. Tako smo nas 4 iz Splita, šta drugo nego sili u kafić i čekali da dođu Talijani iz Hurghade te Anica i Mojca iz Istanbula ili di već. Uvik mi je gušt nalazit se sa ljudima u nasumičnim mistima, a pogotovo još kad ih čekaš u kafiću sa pogledom na Nil.

Ako nešto triba cijenit na putovanju, to su ljudi koji ne kompliciraju. Kad smo već kod toga, moran priznat da nikad u životu nije bilo elegantnijeg dogovora za putovanje nego sa Mojcom:

Kad smo se napokon okupili, otišli smo napravit đir feluccom po Nilu. Felluce su klasični egipatski jedrenjaci, karakteristični i za cijeli istočni Mediteran. Imaju latinsko jedro, šta je isto, ako se ne varan, ka kod naših falkuša. Dok smo plovili uzvodno i nizvodno po Nilu, „kapetan“ nam se požalia na izostanak turista. Primarno na izostanak turistkinja, a tek onda novca. Doduše s obzirom da ima 3-4 žene, mislin da mu je ipak osnovno više fali novca nego nečeg drugog. Kako god bilo, izostanak turista nigdje nije očitiji nego u Luxoru. Dok je Kairo ipak glavni grad sa industrijom i raznim gospodarskim granama, ovdje je cijeli grad i regija izrasta baziran na milijunima turista. E al sad, nakon revolucije 2011. te raznih previranja koja smo ukratko opisali u prošloj kolumni, turisti su praktički nestali. Posljedica toga je velik broj ljudi koji su doslovno na rubu gladi pa triba imat i strpljenja za sve one koji te vuku za ruku pokušavajući prodat suvenir ili vožnju kočijom. Nagleda san se napornih prodavača svugdi po svitu, ali nikad još kočijaša koji su te spremni slijedit 20 min i pilat, ka da ćeš prominit mišljenje. Siguran san da neki sramežljivi stariji europski ili američki turisti na kraju popuste više iz neke neugodnosti, ali toliko su naporni da jedino šta te sprječava da ih ne pošalješ u neku stvar je razumijevanje za tešku situaciju.

Ploveći po Nilu , Ivan i ja smo se sitili kako smo prije četiri miseca bili u Ugandi u Jinji, na izvoru Nila di su nan rekli kako vodi triba oko 3 miseca da stigne do Egipta. Eto, nažalost mi smo zakasnili misec dana. Zvuči nerealno, al već jednostavna ručno-mobilna kalkulacija je pokazuje da je činjenica apsolutno istinita.

Ka i obično, imali smo sriće pa nas je u svojoj Djorff palači na obali Nila ugostila starija Engleskinja, profesorica po zanimanju, ali očito aristokratskog porijekla po motima i nekim detaljima iz priča. Proputovala je cili svit, udala se za Egipćanina i završila stacionirana u Luxoru.  Koliko smo svatili iz priče, dosta se bavi humanitarnim radom te školovanjem dice po Africi. A ovu palaču je sagradila po svom guštu, pazeći na najmanji detalj. Nisam ni sam siguran koliko je bilo pametno nas 5-6 ugostit u palači di je svaki predmet, krevet, slika, stolica antikvitet donesen iz Iraka, Sirije, Egipta ili od di već. Zahvaljujući njenom gostoprimstvu smo guštali ka prasci, ali istodobno i morali bit oprezni da šta ne razbijemo.

Ako vas iti malo zanima povijest, ovo je pravo misto za napravit dobar đir razgledavanja. Počevši od grobnice kraljice Hatšepsuti koje se možda sićate iz povijesti ka uspješe kraljice pa do Doline Kraljeva i Doline Kraljica di smo se bez većih problema prošvercali u dosta grobnica.

Dok za spomenike poput grobnice Hatšepsuti triba uvik imat na umu da su u velikom dijelom rekonstruirani (ka i ostali spomenici po svitu), baza kod Doline kraljeva je u tome da je relativno kasno otkrivena te nije opljačkana. Iako je većina stvari u Egipatskom muzeju u Kairu ili pokradena po europskim muzejima, i dalje je lipo napravit đir po grobnicama radi samog lokaliteta.

Najpoznatija stvar u Dolini kraljeva je grobnica Tutankhamona koju je Howard Carter otkria tek početkom 20. stoljeća. Nalazi se tu i više od desetak drugih grobnica, sa relativno dobro sačuvanim interijerom šta se tiče hijeroglifa i zapisa. Opet, triba imat na umu da su hijeroglifi relativno rekonstruirani.

Blizu same doline se nalaze Memnonovi kolosi, meni možda i najzanimljivija stvar, zbog same veličine kojom na vas ostave stvarno jak dojam. Inače, predstavljaju kralja Amenhotepa III iz Novog kraljevstva koji je dao i značajan doprinos izgradnji Luksorskog hrama. Svakako su to općenito bile godine relativnog blagostanja. Ono što je zanimljivo, pogotovo šta daje bolji osjećaj za vremenske raspone, je da su renovaciju Memnonovih kolosa kao starog spomenika radili Rimljani, popravivši oštećene dijelove sa novim elementima od pješčenjaka.

Tu su i dva najznačajniji hrama u Egiptu – Luksorski hram i Karnak. Luksorski hram je sagrađen u nekoliko faza, ali generalno oko 1400. pr.Kr., i za razliku od ostalih hramova, nije direktno posvećen nijednom božanstvu, već više faraonskom kultu. Brojni egipatski faraoni su tu okrunjeni, a navodno i Aleksandar Veliki. Iako postoje teorije da nije zapravo doša do tu nego da je samo „pustia priču“ da je tu okrunjen. Ko će znat točno.

Hram u Karnaku je još monumentalniji, te je za razliku od Luksorskog posvećen direktno Tebanskoj trijadi – Amonu (vrhovnom bogu), Mut (Amonovoj ženi) te Montu (Mutinom sinu). Samim kompleksom dominira Amonov hram, a najpoznatiji dio je „Hipostilna dvorana“, sagrađena u 13. stoljeću pr. Kr, te po graditeljskom umijeću i veličine nadmašuju brojne dosege antičkih Grka, gotovo tisućljeće posli. Stupovi su gotovo nevjerojatno masivni i visoki.

Hramovi u Karnaku i Luxoru su bili i simbolično povezani sa ceremonijom „Opet“. Jednom godišnje bi se kipovi Amona (vrhovnog boga), njegove žene Mut i sina Kosa prevozili iz hrama u Karnaku u hram u Luxoru. Putem su stajali na brojne postaje, a kad bi napokon došli, održavala se ceremonija vjenčanja Amona i Mute, za šta se smatralo da osigurava plodnost faraona.

Kad smo već kod visina, moglo bi se reć da baš i nisam ljubitelj istih. Međutim, unatoč početnom odbijanju ideje (primarno radi dizanja u 5 ujutro) Anici i Mojci nije bilo teško nagovorit me za let balonom u zoru. E sad, znate ono kako se može reć za većinu tih stvari da je rizik samo hipotetski? E pa kad upišete u Google nesreće balona, jedna od prvih koja iskoči je iz Luxora. Istovremeno, kad gledate par Egipćana kako sklepaju neku košaru i vezaju je na balon, ne ostavlja baš neko povjerenje. Na početku kad tek polijećete sve pari idilično i misliš “ajde pa nije strašno”. Onda u jednom trenu skužiš da si na par stotina metara visine u velikoj košari i više nije baš idilično. Al opet, i puls 160 tokom vožnje i sav strah vridi pogleda od gori. Ne toliko zbog pogleda na spomenike nego više zbog fascinantne „linije života“ oko samog Nila, di se sve zeleni, da bi na granici toga oštra crta odjeljivala od ostatka žute pustinje.

Ostalo nam je još pojist burger od deve i zaputit se put aviona u Hurghadu. Začuđujuće, burger od deve je bia prva liga. Samo šta nisan siguran jel to do samog mesa, ili gomile papra i začina. Pogotovo šta nekako neman osjećaj da bi deva u Egiptu završila za meso dok nije skroz islužena i stara/bolesna. Kako smo imali let idući dan odlučili smo provest jednu noć u resortu u Hurghadi, čisto zato da vidimo kakvo je to misto za koje se uvik prodaju pusti aranžmani po Europi. Da se razumimo, prva liga je jedan dan sist i odmorit bez da moraš mislit di ćeš i šta ćeš. Al već iduće jutro kad se probudiš imaš pitanje „a šta sad“. Kako god, ko voli nek izvoli. Ovako meni ne pari loše za sam kraj putovanja. Šta se Egipta tiče, jedino šta mogu reć je da požurite tamo dok ostatak svita ne skuži da je Egipat opet siguran za putovat pa se vrate stare cijene i gužve.