Pamplona #3 – Baskija, ETA i sinpa

U kaosu poslije trčanja s bikovima u Pamploni podrazumijeva se da ćete izgubiti prijatelje s kojima ste krenili. S obzirom na to da su nakon cijele noći svima mobiteli već ugašeni, a grad je ka mravinjak, šanse za pronalazak ljudi i nisu baš nekakve. Otiša sam do mista koje smo noć prije spomenili ka potencijalno misto za susret ako se izgubimo, ali tu narednih pola sata nije bilo nikoga. Nisam ni očekiva da ću ikoga nać, ali nakon pustih sezona nadanja u Hajdukov plasman u Europu i titulu prvaka, besmisleno nadanje mi nije strano. Nakon pola sata čekanja odlučia san odustat i nać put do „doma“. Kako smo dotad oba puta do Javijeve kuće išli s njegovim autom i nisam baš obraća pozornost na put, zapravo nisam ima pojma di je njegov stan. Međutim, kako Bog čuva pijance i budale, nakon nekih pola sata pješačenja i upornog izvlačenja iz sjećanja detalja koje san vidia na putu autom, uspia san nać zgradu. Kako niko nije odgovara na parlafon, otiša san do kafića koji je bia pun ljudi u bilo-crvenim odorama. S obzirom na to da je San Fermin i 5 ujutro, svi su spavali po stolovima, što je ionako u doba San Fermina društveno prihvatljivo ponašanje. Tako da sam naša svoj stol, naručia kavu i zaspa. Nakon par sati san se probudia i otiša opet do stana, di san ovaj put uspia probudit Javia na parlafon i nastavia spavat. Kasnije kad san se probudia, skužia sam da je Cristofer doša tek par sati poslije, nakon poduže potrage za zgradom u predgrađu Pamplone.

Par dana San Fermina je bilo više nego dovoljno za nas pa je bilo vrime idući dan za krenit na detoksikaciju i odmor u srce Baskije – San Sebastian, odnosno u Donostiu po baskijski. Za odmor nakon San Fermina u Pamploni, vjerojatno ne postoji bolje misto od grada koji se smjestia oko plaže La Conche, koja iako je na Atlantskoj obali po ugođaju i izgledu itekako konkurira Mediteranu. Iako sam prije i sam ima drugačiji dojam o Baskiji, radi se zapravo o ekonomski najrazvijenijem dijelu Španjolske. Ukratko rečeno, korijeni razvitka te regije su u trgovini s Velikom Britanijom te snažnoj industriji. Mnogo poznatiji Bilbao zapravo nikad nije bio pravo središte pokreta za nezavisnost, već je to bila upravo Donostia, odnosno San Sebastian. Članovi ETA-e su se tu redovito sastajali u poznatim Herriko tavernama.

Posal policajca i vojnika u Donosti je bia rizičniji od onoga u Afganistanu pa tako prema jednoj od verzija službenih podataka, u 40 godina ETA je izvršila čak 94 atentata u samom gradu. Situacija se s vremenom smirila, s jedne strane davanjem autonomije Baskiji od strane Španjolske vlade, a s druge strane i gubitkom potpore ETA-i od strane stanovnika koji su počeli uživat u povoljnoj ekonomskoj situaciji u današnoj Baskiji te protivljenju brojnim atentatima u kojim su redovito znali stradati i nevini ljudi. To je kulminiralo time da evo ovih dana i zadnji ogranci ETA-e predaju oružje.

Nas je iz Pamplone Blablacarom dovea Bask Lander. Moga bi proć za Dalmatinca, onako neobrijan, grintav i stalno pijan, nije sta žugat o situaciji cilim putem do Donostie. Najviše se žalia na to kako je već godinu dana nezaposlen otkad je izgubia posal u tvornici i da od tad samo pije. Kako smo putem slali Couchsurfing zahtjeve u San Sebastian, u jednom trenu se on ponudia da ostanemo kod njega šta smo naravno i prihvatili.

Kad smo se iskrcali, skužili smo koliko je on zapravo bia pijan/mamuran jer je samo zalega i nije se diza narednih 24 sata. Šta ćeš, San Fermin zna bit stvarno naporan. U međuvremenu smo mi uživali na La Conchi i poznatom specijalitetu Donostie – Pinchosima. Svaki kafić tamo ujedno ima i pun šank različitih stvari za „prigrist“ šta su zapravo Pinchosi. Svaki dođe 1€, pa vam lako mogu izvuć dosta para iz džepa. Triba naglasit da se svaki bar voli hvaliti svojim receptima i načinima izrade, tako da za razliku od ostatka Španjolske ovdi nisu to obični mali sendviči.

Dok smo taman gledali finale EP-a u jednom baru, i klasično navijali protiv Portugala, jer je nas izbacia, Lander je istovremeno počea dolazit sebi. Očito mu je sinila ideja pa nas je nazva i pita da kad dođemo doma ipak donesemo nešto para njemu za smještaj, ako nije problem. E sad, platit njemu 15ak eura po glavi za noć je ionako cijena hostela, ali ostaje činjenica da nas je zeznia s obzirom na to da to nismo planirali, nego nas je prekinia u traženju Couchsurfinga. Pogotovo s obzirom na ton i način na koji je to reka, iz dišpeta bi bilo jako teško platit mu. Zato smo odlučili reć mu da ćemo to sredit ujutro, dignit se u 7 i otić ća prije nego se on probudi.

Naravno prespavali smo budilicu za bijeg i digli se tek u 10. Kako se on odma pojavia na vratima i pita oćemo li ić dignit pare, osta je izbor da li ga poslat u neku stvar ili mu platit smještaj. Vagali smo par minuta i onda odlučili da ćemo, eto, pozitivne motivacije radi, dat mu tih 30ak eura, iako smo bili pri kraju s parama– neka mu. Kad smo mu platili, napetosti su se smanjile pa nas je podučia autentičnoj lokalnoj vještini – „sinpa“. Kako je sinpa kratica od „sin pagar“, mislin da možete naslutit o čemu se radi. Radi se o tome da uđete u neki od pinchos barova, di je gužva, te pojedete par pinchosa. Kako su oni na šanku slobodni te se poslužite i kasnije platite, za napravit sinpu umjesto plaćanja jednostavno išetate vanka. Čini mi se da je to način na koji se Lander obično prehranjuje. Međutim, dosta Španjolaca kaže da nisi pravi Španjolac, ako nisi makar koji put napravia sinpu. Ironija je da smo par sati prije mi njemu tili napravit „sinpu“.

Nakon specifičnog iskustva s Landerom, ali definitivno jednog od najlipiših gradova u Španjolskoj, ostalo je zaletit se još do Bilbaoa, koji je ipak skroz drugi svit. Industrijski i tmuran, nekim čudnim dojmom me podsjetia na Oslo, šta vjerojatno i nema toliko smisla osim subjektivnog dojma. Grad poznat po dobrom standardu, umjetničkoj sceni, Guggenheimute Athletic Bilbaou, čiji stadion ima nadimak „la catedral“. Malo je klubova koji su toliko usko povezani s gradom ka Hajduk sa Splitom, al jedan takav je definitivno Athletic Bilbao. Za vrime Francove diktature, ali i brojnih drugih loših vremena, vječni simbol otpora i mjesto očuvanja Baskijskog duha i danas posebno misto svakog Baska. Genijalna ideja je i postavljanje ogromnog ekrana s vanjske strane stadiona di se stalno vrte detalji iz povijesnih utakmica. Prije povratka u Barcelonu, kad je Chris već otiša put Madrida, skroz dobra večer je uzet sam par pivi, sist na skale kraj stadiona i gledat isječke dok čekate prijevoz za nazad doma u Barcelonu. Usput vam svaki Baskijski dida, čovik, žena koja prođe ima potrebu pričat o klubu i gradu. Iako su svi zadovoljni s momentalnom mirnom situacijom, slično kao i Katalonci, smatraju da su sad zreli za miran referendum i razlaz u dogledno vrime, tako da je dugoročna situacija i dalje neizvjesna. Svakako s pozornošću svi prate razvoj događaja s katalonskim referendumom, a šta će biti sa svime time, nitko ne prognozira sa sigurnošću.