Kad se jednom priviknete na specifičan ritam, Istanbul postaje prilično ugodan grad za boravak i nakon šta razgledate sve glavne atrakcije. Može se uživat u jeftinoj i dobroj hrani, piću i odličnoj kavi. Nikad nije loše navečer kupit jeftino, a samo tako ukusno vino od višnje ili sličnog voća i sidit uz obalu Bospora di se okuplja dosta mlađe ekipe s gitarama uz poprilično veselu atmosferu.
Međutim, već tada se u Istanbulu nazira veliki procijep između dva puta Turske u budućnosti. Jedan je sekularni, čije je temelje zapravo postavia sam Mustafa Kemal Atatürk, pri čemu Atatürk zapravo znači Otac Turaka. On je 1919 – 1922. odnia pobjedu u ratu s Grcima, izbacia ih iz Male Azije, a onda i samog Sultana Mehmeda VI. zbacia s vlasti i ukinia sultanat. Nakon toga je provea reforme u doslovno svakon dijelu sustava i utemeljia modernu, potpuno sekularnu državu. Njegova slika vas danas gleda sa svakog drugog zida u Turskoj.
Trenutačni Bog i batina u Turskoj, Erdoğan, provodi politiku, koju bi mogli nazvat i „neoosmanizmom“. To je politika vraćanja muslimanskim korijenima i ukidanjima svega progresivnog. Već tada je bilo primjetno veliko nezadovoljstvo mladih, obrazovanih Turaka, koje je pogotov eksaliralo 2013. kad san se drugi put vratia u Istanbul dok su taman u tijeku bili veliki, a i prilično nasilni prosvjedi u Istanbulu kojeg su dobrin dijelon predvodili studenti. Nekoliko mojih poznanika/prijatelja je sudjelovalo u njima, a da nisu bili bezazleni govori činjenica da je svaki od njih više puta pogođen gumenim mecima, suzavcima, pendrecima i čime sve ne. Nekako me uvik uvati loša volja kad svugdi po svitu vidin kako se ti poznanici/prijatelji skupa sa širim studentskim masama uključuju u opća društvena pitanja i nepravde, šta kod nas još uvik zvuči ka znanstvena fantastika. Međutim, unatoč nezadovoljstvu mladih, pogotovo studenata, Erdoğan ima veliku potporu tradicionalnijeg i starijeg stanovništva, pogotovo na istoku Turske.
Danas je situacija još gora. Neki zakoni, poput zabrane okupljanja studenata su praktički na snazi, a „neoosmanizam“ se nigdi ne vidi bolje nego u Siriji di najveću potporu „pobunjenici“ imaju upravo od Turske, di Erdoğan uporno zagovara rušenje Assadovog režima da bi moga vratit turski utjecaj.
Kako god bilo, čim se maknete iz centra Istanbula upadnete u neke praktičke probleme. Tako smo mi u potrazi za dobron kavon lutali azijskon stranon i naletili na simpatičan kafić. Tu nan je neka baba Turkinja skuvala ludilo kavu, al je problem nasta kad je došlo do plaćanja jer baba ne priča engleski. Iako se u normalnoj situaciji to rješi jednostavnin pisanjen brojeva, baba je uz to bila i zbunjena. Uporno je pokušavala pričat na turski s nama. Kad je svatila da mi nećemo progovorit turski samo zbog njene upornosti, počela je zvat svoje sinove na mobitel da nan oni kažu na engleski. Doduše, koliko god je sinova nazvala ,a bome ih je bilo dosta, niti jedan nije zna prozborit ništa na engleski. Onda je već umorna počela motavat da možemo ić ća bez da platimo. Kad smo već mislili krenit, odjednon se predomislila i sitila nekog rođaka koji nan je uspia objasnit da tribamo platit 6 lira, tj. 2 kn za kavu. Iako je bilo bezbroj načina da nan to da do znanja, očito je prevelika panika kad neko ne priča turski učinila svoje. Ako ništa drugo, popričali smo na turski s cilon njenon širon porodicom.
Uskoro je došlo i vrime da vlakom napustimo Istanbul i zaputimo se prema Sofiji i Beogradu, zadnjim etapama našeg putovanja. Inače, sami željeznički kolodvori najbolje pokazuju dvojnu europsko – azijsku prirodu Istanbula. Kolodvor na azijskoj strani je napravljen u austrijskom klasičnom stilu kako bi se došljacima iz Azije pokaza „europski Istanbul“, a kolodvor na europskoj strani u orijentalnom stilu kako bi se Europljanima pokazala druga strana odma po dolasku. Za kartu do Sofije i Beograda smo doslovno dali zadnju lipu koju smo imali, šta je uzrokovalo jedan problemčić. Kako je ostalo još nekih uru vrimena do vlaka, stavili smo backpackove u ormarić na stanici. Kad smo se posli vratili za uzet ih , skužili smo da za otključavanje istih triba ubacit 3 turske lire (9kn). Nakon šta smo temeljito pretresli džepove našli smo sve skupa 1,80 lira.
No, tada je došlo vrime da se primjeni svo znanje stečeno od brojnih splitskih „žicaroša“ koji nas sve godinama, svaki vikend, mamurne u 4 ure ujutro pilaju za sitniše isprid Prerade. Doduše, mi smo to obavili na malo sofisticiraniji način pa smo prvog stranca koji je prolazia užicali tih 1,20 lira da možemo uzet backpackove prije nego vlak ode ća.
Nakon već 40-ak dana putovanja, bia je lip osjećaj znat da se sad ipak krećeš put doma.
Comments (0)