Navečer smo napokon došli do Burakovog i Gokhanovog stana u Bešiktašu usrid Istanbula. Iako žive odma do stadiona istoimenog kluba kojeg sad vodi Slaven Bilić, oboje su fanatični navijači Galatasaraya. Kad kažen fanatični, ne pretjerujen, s obzirom na to da san sebe smatra fanatičnim navijačem Hajduka sve do trena kad san upozna njih. Razlog zašto smo se tek navečer našli je taj šta su se prvo po dana pripremali za odlazak na utakmicu Galatasaray – Samsunspor. Od ispijanje pive i pripreme koreografije do odlaska na samu utakmicu. Nakon šta su se upoznali s nama, nastavili su doma na televiziji gledat isječke i analizu utakmice. Kad je oko 10 uri to završilo, počela je repriza iste do ponoć i onda još malo analize šta su oni sve pažljivo odgledali. Za neupućene, nije se radilo o nekoj mitskoj utakmici, već o običnom 8. kolu turske lige između vodećeg kluba i kluba iz sredine tablice. Općenito u Turskoj, ka i u svim zemljama di su ljudi impulzivni, nogomet zauzima važan dio svakodnevnice muške populacije.
Da bi sve dobilo i djelomično politički kontekst, triba razumit kako se dijele navijači između klubova. Galatasaray podupiru ljudi s europske strane, Fenerbahçe s azijske strane, dok Bešiktaš predstavlja klub ljevičara, anarhista i radničke klase. Kad me ujutro probudia mujezin koji je piva s minareta, dok su njih dvojica i dalje komentirala utakmicu od sinoć, skuva san sebi kavu i zavalia se na ljuljačku koju su nekako uspili nabit na mali balkon i pia kavu uz pogled na Istanbul di se u daljini nazirala Aja Sofija. Iako san spleton okolnosti kasnije ima priliku u nekoliko navrata boravit u hotelima od 5 zvjezdica po svitu, bez pretjerivanja mogu reć da zapravo žalim ljude koji borave u takvim smještajima i koji žive život, kako bi to Shakespeare reka, „igrajući uloge.“ Nisan više neki utopijskim idejama sklon 18-godišnjak ka u vrime kad san posjetia Istanbul, al san više nego ikad svjesan koliko pare ne mogu kupit sriću i koliko se takvi mali gušti ka taj u Istanbulu ne mogu kupit.
A šta će ljudi sve smislit za pare, dobro smo doživili kad smo otišli napravit đir po gradu. Isprid nas je polako šeta čistač cipela, kojem je odjednom ispala četka. Nije ništa primjetia i nastavia je šetat dalje. Dovatili smo je i brže bolje otišli do njega da mu je vratimo. Kad nas je vidia, nije staja zahvaljivat i inzistirat da nan očisti patike. Iako su i Kusićeve i moje patike nakon skoro 40 dana puta već bile razvaljene, pa je čišćenje imalo smisla koliko i Grdovićeve anti-alkoholičarske grupe, čovik je inzistira pa smo popustili. Kad ih je očistia, odjednon preokret. Pružia je ruku i tražia da platimo. Na našu šokiranu reakciju je odgovoria dobro uvježbanom pričom kako mu pare tribaju za liječenje dice.
Doduše, namiria se na krive, jer lakše je izvuć pare od Brbića (predsjednika Hajduka) danas, nego od nas tad, pa se mora zadovoljit s nešto sitniša. Za ne falit, sutradan smo na Wikitravelu u članku o Istanbulu pročitali upozorenje o tom istom, do detalje opisanom, triku koji izvode čistači cipela. Zato je „platia“ idući kojem je „ispala“ četka, pa smo je samo šutnuli još dalje. Nadam se samo da tome tipu nije zapravo ispala.
Ono šta se mora posjetit u Istanbulu je definitivno Grand Bazaar. Iako mene inače mater i cura u shopping mogu natirat jedino prijetnjama, Grand Bazaar je tako impresivan da san bez greške provea cili dan tu. Može se kupit skoro sve šta zamislite: od spize i začina, preko zlata i drugih plemenitih metala, do tkanina, robe, igračaka… Poseban bi naglasak stavia na robu. Toliki je izbor nekakvih amo reć „polu-falših“ kopija skupih marki, koje uistinu izgledaju ka originali. Neusporedivo bolje od kopija sa splitskog pazara. Koja je ura, možete skužit po tome šta san se čak i ja tad nakupova. Nešto robe šta san tad kupia i dan danas nosim. Unatoč cijeni od 30-ak kn (umisto 400kn u Hrvatskoj), nije se raspalo, a naša san u hrvatskin dućanima par apsolutno identičnih originala.
Svakako, moj je savjet da se bacite na shopping tamo. Zapravo, još je bolje za shopping u noćnim satima, po uličicama oko samog pazara, jer su cijene još niže. Triba uzet u obzir da nama u Hrvatskoj, koji donekle spadamo pod istočno tržište, nekad i u dućane dođu ovi „polu-originali“ i franšize koje se proizvode u Turskoj ili Bog zna di. Jedino na šta morate bit spremni je cjenkanje. Cijena koju će van reć prvu je otprilike 5 do 10 puta veća od realne. Samo triba ostat ladne glave i ne trzat na njihove blefove ljutnje, razočaranja i ostale pizdarije. Kad doživite cjenkanje ka „sport“, nema većeg gušta od toga. Sve šta triba je priviknit se na kaotičan ritam tog grada.
Comments (0)