Grčka #6 – Cesta ka Olimpu

Povratak sa Santorinija je proša štedljivo, koristeći stari trik domaćih Grka – kupnja karte do prvog otočića, ulazak u brod i strepnja od kontrole sve do Atene.  Ako ništa drugo, na kraju imaš zadovoljstvo zajebavat Dinu koja je kupila punu kartu da ne zakasni slučajno na avion (valjda da je ne izbace usrid Egejskog mora ako skuže da nema pravu kartu). U Ateni je došlo vrime za razdvajanje – Dinu je čeka avion za Zagreb, Anica je opet morala žurit nazad na trajekt u Patras, a ja i Kusić smo nastavili dalje put sjevera Grčke i Turske. Prije toga smo još malo odmorili u Ateni uživajući u smještaju usrid grada i daleko od našeg „prijatelja“ sotonista. Atena je grad koji ionako zaslužuje dosta vrimena jer je prepun ostataka antičke Grčke – od svima poznate Akropole pa do brojnih drugih lokaliteta nastalih većinom u zlatno doba 5. i 4. stoljeća prije Krista. S obzirom na tadašnji sistem demokratske republike, visokih poreza za bogataše i razvijenog društvenog života, s razlogom se naziva kolijevkom demokracije. Doduše, druga strana tog zlatnog doba je činjenica da je prema nekim izvorima postotak robova u Ateni tada prelazija 50%! Lako tako živit u luksuzu. Nažalost, dobar dio spomenika se uopće nema priliku vidit na licu mista jer je doslovno preseljen u British Museum u Londonu, šta Grci s pravom lipo naznače natpisom da je taj dio ukraden. Još bi bilo prihvatljivo da se radi o nekom komadu, al zapravo je pola Akropole tamo preseljeno. Mislin da svako zdravog razuma ima isto mišljenje o tome kako se to zove pa daljnji komentar nije potreban.

Put nas je dalje vodia do Meteora, grčkih pravoslavnih manastira izgrađenih na visokin stinama šta ih čini jedinstvenim u svitu. Ka da se srića nije dovoljno puta poigrala s nama na ovon putovanju, uslijedila je kulminacija slučajnosti. Nakon spavanja u šatoru kraj ceste usrid ničega, kad smo se cili iscrpljeni popeli na jedan od manastira, čuli smo neku familiju kako pričaju na našem jeziku. Kako smo bili satrani i ne pretjerano druželjubivi, mislili smo oćemo li in se uopće javit. Na kraju smo ipak upali u priču s njima i skužili da se radi o familiji iz Beograda. Kako nam je u planu bilo posli sjevera Grčke, Turske i Bugarske naš put završit u Beogradu kod Kusićevih rođaka rekli smo in to pa je njih zanimalo di točno idemo. Prvo se ispostavilo da idemo u isti kvart u Beogradu – Banovo brdo. Kad smo skužili da je to njihov kvart, pitali su nas za ulicu. Ispalo je da je ulica u koju idemo – Cerski venac, upravo ona di oni žive. Kad smo rekli kako se zove Kusićev rođak kod kojeg idemo, tip je izvadia mobitel i… nazva ga, jer se radi o njegovom susidu, kojeg je, usput rečeno, on zaposlia ka trenera u košarkaškom klubu FMP, odakle je kasnije priša u Crvenu Zvezdu. Nevjerojatno kakve se slučajnosti događaju. Baš ka 4 godine posli kad me u Meksiku ugostia tip s kojim iman istog zajedničkog prijatelja – Japanca. Ili kad san usrid Mexico Cityja naletia na Engleza kojeg znan, i to kako panično traži di će gledat utakmicu Chelsea.

Dogovorili smo se čut i vidit kad za 15-ak dana dođemo u Beograd i zaputili smo se prema Solunu ili kako ga Grci zovu – Thessalonikiju. Kako smo u Solun došli do 30. dana puta, posljedice su se počele osjećat. S početnih 85kg san doša na 75kg, izvrnia san nogu nasrid ravnog puta i počela me vatat viroza. Na svu sriću, tamo smo našli idealnog domaćina – simpatičnog inženjera strojarstva i voditelja najvećeg tehničkog servisa za auta – Stergiosa. Nakon dan-dva rekuperali smo se dovoljno da budemo ka na početku puta. Dobro smo se naspavali i najeli specijaliteta sjeverne Grčke po restoranima u koje nas je vodia. Al najvridnija stvar u Solunu je šta nas je odvea na najlipšu plažu na kojoj san ikad bia. Teško ju je pronać jer se nalazi u relativno močvarnom području, južno od grada, na samom rubu Solunskog zaljeva. Kako se nalazi na rubu zaljeva, točno je na spoju dvi jake morske struje koje formiraju prirodni, uski i 50m dug „mul“ koji ide ravno u more, i to točno prema Olimpu koji se nazire s druge strane zaljeva. Teško je opisat koliko lip i nadrealan osjećaj to ostavlja. Mogu mislit kako su stari Grci, ne znajući mnogo o morskim strujama, morali mislit da je to Zeusovo djelo – mul koji omogućuje šetnju kroz more u pravcu Olimpa. No, taj prirodni fenomen ima i drugu stranu. Kako je u dubljem dijelu taj „mul“ koji se nalazi 10-ak cm ispod površine mora širok svega pola metra, a okolo njega su izrazito jake struje, svakog ljeta se nekoliko turista tu utopi. Doduše, svako od nas Splićana i okolnih koji se navika kupat svako lito ne bi triba imat razloga za straj. Koliko mi se ta plaža urizala u sjećanje dovoljno govori činjenica da planiran prvon prilikon do Soluna samo da se tu opet okupan.

Razgovor sa Stergiosom je bia zanimljiv i iz razloga šta jako dobro poznaje grčku povijest. Osim šta nan je ispripovijeda Grčku stranu sukoba oko imena „Makedonija“, s kojom se baš i ne slažen u potpunosti, priča nan je i o dalje živom animozitetu prema Turcima, radi čega on koji živi nekoliko sati autobusen od Istanbula, nikad nije otiša do njega. Jednostavno, u glavama nekih Grka to je i dalje okupirani Konstantinopol.

U svakom slučaju, nama to nije predstavljalo razlog za neodlazak pa smo se pozdravili sa Stergiosom ka da se znamo 100 godina i ukrcali u bus za Istanbul…