Nakon šta smo preživili boravak kod sotonista u Ateni, srića nan se odlučila iskupit nizon povoljnijih događaja. Idući domaćin je bia postariji predsjednik Grčkog radijskog društva. Zanimljiv tip, koji je ima priliku u više navrata intervjuirat svjetske političare od kojih ga se osobito dojmia Gadafi, s kojin ima nekoliko fotografija, a po kući drži par njegovih poklona. Osim šta je bia izvor zanimljivih informacija o politici, ostavia nan je luksuzan stan u samom središtu Atene s pogledom na Akropolu. Uz to nan je ostavia i neočekivan dodatak – ključeve od Jaguara, punog rezervoara i parkiranog u garaži, te poručia da se koristimo njime ka da je naš. Nažalost, nitko od nas troje, tada 18 i 19-godišnjaka, nije ima vozački, al se srića opet osmjehnula kada je idući dan doša Njemac Niko s vozačkom, pa smo se mogli vozikat okolo. Niko je inače ostavia odlično plaćen posal mehaničara u Njemačkoj da se doseli kod cure, Grkinje. Da ne bi sve bilo idilično, ona ga je već nakon nekoliko tjedana ostavila, pa je on osta bez para, posla i ideje šta da radi u Grčkoj. Sva srića, naša je istog domaćina, Kostasa. S time šta smo mi nakon par dana otišli dalje, a on je osta još točno 7 mjeseci – najduži couchsurfingšta san čua do sad. U svakom slučaju, oprezno s Grkinjama.
Iduća postaja je bila Kreta, največi grčki otok i prostor razvoja Minojske civilizacije (3000 – 1400. pr. Kr ). Vladari su iz Knossosa, iz kojeg potječe i mit o labirintu i Minotauru, ujedinili cilu Kretu i osigurali prevlast zbog izrazito jake mornarice bez izgradnje ikakvih fortifikacija. No, s tsunamijem je oko 1400. pr. Kr. došlo do propasti mornarice, a time i cile Krete, te uzdizanja Mikene ka novog središta Grčke. Vožnja je brodom od Atene do Krete, općenito i do bilo kojeg grčkog otoka, izrazito skupa. Doduše, uvik postoji rješenje, pa ako poslušate domaće Grke i kupite kartu do prvog otočića di brod staje (znači 5€ umjesto 60€) i gori sidnete u kafić ka u Jadroliniji, možete se bezbrižno i jeftino vozat po cilon Egejskom moru. Ne bi da će van neko kontrolirat kartu dok pijete kavu, a domaći je ionako bace u smeće čim uđu u trajekt.
Nakon šta smo došli, Kusić i ja smo ka pravi inženjeri građevine u 5 minuti podigli šator na plaži kraj Chanie i uživali prvi red do mora. OK, koga ja zajebajen, dizali smo ga uru vrimena, prilikom čega se 5 puta srušija. Al jednon kad je bia postavljen, skužili smo da itekako ima svojih prednosti. Nema lipšeg nego probudit se i skočit u more, ali problem je šta kad sunce upeče u 8 ujutro, u šatoru nestane zraka i skoro se ugušite. Prilikom toga mi je mozak iskonstruira kako se sa Stipom Božićem penjem na Himalaju, i kako se približavan vrhu, tako ostajen bez zraka. Kad san napokon doša na vrh, probudia san se i mislia da je bia samo san, al san onda skužia da ni u stvarnosti ne mogu disat. Spasia san se otvaranjen šatora.
Put nas je dalje vodia kroz klanac Samaria, petosatnim pješačenjem/planinarenjem na Dinino i moje oduševljenje, a Kusićevo konstantno gunđanje i prigovaranje da „ako se tia penjat po planinama, moga je ić i na Mosor, a ne na Kretu.“ Nagrada ipak čeka na drugoj strani klanca kad se izađe na južnu stranu Krete i Libijsko more. Općenito, virujen da je jedno od najlipših mista u Europi upravo taj jug Krete.
Nakon Krete, Kusić se odlučia vratit u Atenu, odmarat i vozikat se u Jaguaru, a Dina i ja smo otišli put Santorinija. Od svih Grka na koje smo mogli naletit, za domaćina smo našli Srbina Draška, koji se tu doselia prije puno godina i živija u hippie kućici. Ni sad, 4 godine, nekoliko kontinenata i krajeva svita kasnije, nisan bia niti u približno specifičnom smještaju ka šta je bija taj. Osim šta je živia u hippie kućici, Draško je radia ka barmen u najelitnijem hotelu na Santoriniju, koji je inače sam po sebi elitno odredište. Tada je krenila serija iznenađenja. Prvo je bila Anica, prijateljica koja nam se trebala priključit, jer joj je ispit brania da krene s nama ranije, ali joj se ugasia mobitel, pa zadnje šta je primila je bila poruka s uputama kako doć do Draška. Nakon šta smo napravili đir i vratili se, našli smo je kako spava u mriži isprid kuće. Ništa čudno za Anicu, nije uopće neuobičajeno slučajno naletit na nju u nekom dalekom dilu svita. Iduće iznenađenje je bilo malo drugačije prirode.
Kako je taman gost hotela bia Sean Parker (direktor Facebooka i osnivač prvog torrenta – Napstera, njega van u filmu Facebook glumi Justin Timberlake), njegov najbolji prijatelj i američki redatelj Hunter Richards i njegova cura, britanska manekenka i voditeljica na BBC-u Kendall, Draško ih je pozva da dođu kod njega na party. Sean se doduše vrlo brzo vratia u hotel jer je pretjera s kokainom, al smo proveli neko vrime družeći se s Hunterom i Kendall. Zanimljivo iskustvo, zavirit direkt u svijet jet seta, Hollywooda i najbogatijih ljudi svita (s obzirom na to da je Sean Parker na ljestvi 500 najbogatijih). Iako smo ka 18-godišnjaci na prvu ruku bili impresionirani njihovim pričama, vrlo smo brzo shvatili da je njihov život najblaže rečeno očajan. Žive u čiston zlatnon kavezu, s beskonačno para i uživanja, ali bez ikakvog cilja i smisla. Pogotovo je izgoren Sean koji je paranoičan i misli da ga svi žele mrtvog, iako je kod njega neosporna crta genijalnosti. Hunter je jedini tu koliko toliko „na zemlji“ i da njega nema, Sean bi izgorija totalno. Osim druženja, proizaša je i poziv da dođemo u Kaliforniju kod njih, di nas čeka svašta – od plivanja s dupinima do izlaženja s hollywoodskom ekipom navečer. Koliko god zvučalo atraktivno na prvu, nakon šta san ih ima priliku bolje upoznat, uopće ne djeluje toliko privlačno.
U svakom slučaju, bila je to dobra škola, triba proučit život iz svake perspektive. Osobno mi je od druženja s jet setom veće zadovoljstvo predstavljala vožnja kajaka oko Santorinija. Za same vožnje misli su mi se vrtile oko tema ka šta su društvo – na načinu funkcioniranja i pridodavanja veličine nekim ljudima. Općenito, pojmu celebrityja i kako je on zapravo apsurdan. Koga god upoznate, a da je svjetske slave i da se mora branit od obožavatelja/ica, zapravo je po svemu isti ka i „mali čovik“. Iste želje, ambicije i problemi. Problem nije kada ljudi zasluže tako nešto svojim velikim djelima, al nekako mi se isto čini da u većini slučajeva to bude temeljeno na pogrešnim stvarima. Ipak, mediji pokreću svit.
Comments (0)