Grčka #3 – Najružniji grad na svitu

Realno gledajući, Grčka je prelipa zemlja. Rajske plaže, netaknuti otočići, idilična mista izgrađena u kamenu, antički ostatci i još mnogo toga. No, unatoč svim tim lipim mistima, te 2011. godine troje se naivčina nakon Pyrgosa i Olimpije zaputilo u pravcu malog gradića usrid Peloponeza – Tripolija. Samo od sebe se nameće pitanje zašto su uopće išli tamo. Pa, recimo da su imali tu „sriću“ nedugo prije puta upoznat jednog tipa koji se predstavlja ka iskusan svjetski putnik koji je proputova cilu zemaljsku kuglu uzduž i poprijeko. Doduše, pokazalo se da je jedino šta je kod njega bilo svjetsko – upornost u zavođenju Dine i izmišljanju. Jedan od njegovih mudrih savjeta je bia taj da u Grčkoj pod svaku cijenu moramo posjetit Tripoli, „prelip gradić“, za koji je vjerojatno virova da ga se nikad nećemo uspit dokopat.

Kad smo u Pyrgosu Giorgosu Drugom i Giorgosu Trećem rekli da je iduće odredište Tripoli, prvo su mislili da se šalimo. Kad su skužili da smo ozbiljni, skoro pa su se i naljutili na nas šta idemo tamo:  “Niste normalni, nemojte ić u Tripoli, propustit ćete druga prelipa mista, s obzirom na to da ste tu nešto više od misec dana.” Naravno, mi te savjete nismo slušali, a nije nas ni pokolebalo kad san dobia odgovor na couchsurfing zahtjev za Tripoli u stilu: “OK, mogu vas ugostit, al iskreno van predlažen da ne dolazite ovdi, samo ćete potrošit vrime i novac.” Nije nan baš bilo jasno zašto ljudi toliko ne vole Tripoli, pa smo bili uporni. Uspili smo nabavit autobusne karte za vožnju koja se sastojala od otprilike 5-6 presjedanja i minjanja buseva.

Nakon pola dana vožnje po brdskin cestama, prilikom ulaska u Tripoli nismo mogli virovat svojim očima. Sićan se dan danas Kusićevog glasa koji je dolazia s drugog kraja autobusa: “U p**** materinu, ovo je najružniji grad koji san u životu vidia!” Istina, postoji puno ružnih gradova, ali niti jedan nije niti do koljena Tripoliju. Okružen s par nezanimljivih brda, sastoji se od nekoliko nizova obiteljskih kuća, nakon kojih dolazite u centar grada koji se zapravo sastoji od jednog velikog i ružnog Lidla. Nakon pustih nagovaranja od Giorgosa da tu ne idemo, mislia san da je stvar subjektivnog dojma – nekome se mali dosadan gradić možda može činit baš zbog toga idiličan, ali virujte mi – Tripoli nema nikakvu čar, radi se o jednostavno najbezveznijem gradu ikad.

Stigli smo na autobusni kolodvor, javili domaćinu Giannisu i zaputili s backpackovima prema mjestu nalaska, koje je naravno bilo – isprid Lidla. Kako smo nosili backpackove, a pojava turista u Tripoliju je rjeđa od sniga u Splitu, odma je iz kafića istrčalo par ljudi i počelo se derat: “Bus stop, there, there!”, pokazujući nazad u smjeru autobusne stanice. Dali smo im do znanja da smo zapravo došli u Tripoli, ali je nakon 50m iz mesnice istrča mesar, cili krvav i s nožem u rukama i počea se derat: “No, no, wrong direction, bus there, there!” Da taj topal doček ne ostane samo na tome, potrudila se prodavačica iz Lidla, koja je izašla i počela nam također pokazivat na autobusnu stanicu. Nakon 2 nezaboravno dosadna dana u Tripoliju, koje je spasia samo zabavan domaćin Giannis i njegov pas, stafordski terijer, dočekali smo prvi bus iz Tripolija i napustili ga, nadam se zauvijek.

Iduća se destinacija, gradić Nafplio, na istočnoj obali Peloponeza, posli Tripolia činia ka najlipši grad na svitu. Iako bi posli Tripolia i Sisak izgleda ka centar svita, ovaj gradić koji je čak bia i glavni grad Grčke između 1829. – 1834. (za vrime Grčkog rata za neovisnost od Osmanskog carstva) je sigurno jedan od lipših u državi. Inače, sve od pada Bizanta pa do kraja rata za neovisnost, većina Grčke je bila pod Osmanskim carstvom, dakle gotovo 400 godina. Zapravo, nitko od europskih naroda nije toliko propatia pod Turcima ka Grci, tako da se i dan danas osjeća ogromna mržnja prema njima, čak i kod (šta me začudilo)  mlađih naraštaja. Kasnije smo saznali da na Kreti nekad čak svećenici još krste dicu uz riječi koje glase otprilike: “I da u svom vijeku turskom krvi natopiš put do Konstantinopola (današnjeg Istanbula), grada naših careva.” Doduše, to je čisto izolirani kuriozitet, ništa više od toga.

U Nafpliu nismo uspili nać couchsurfing domaćina pa smo jeftino iznajmili apartman, šta nan je i dobro došlo za malo odmorit, i nakon prvog dijela putovanja izležavat se i kupat dan, dva, pritom ispijajući ogromne količine Milka. To je čokoladno mliko koje se prodaje u Grčkoj i koje se može nać doslovno na svakom koraku. Okus mu je stvarno ludilo, a kako nije ni previše skup – dobar dio Grčke smo preživili na njemu. Da sve ne bi prošlo idilično, potrudia se Kusić koji je u jednom trenu izaša iz WC-a i poručia, u skladu s temom putovanja: “Ovaj WC je zao po Platonu!” Siguran san da sam dužan objašnjenje, pa ga evo – po Platonu zlo je ono što ne ispunjava svoju funkciju, a WC koji je neko zaštopa više ne ispunjava svoju funkciju, pa je prema tome – zao.