Grčka #2 – Žohari s Olimpa

Ubrzo nakon šta smo se javili da smo stigli, Giorgos Prvi nas je skupia auton i odvea do svog stana. Iako je tipičan student koji živi u malome stančiću i jedva izlazi na kraj s računima, ugostia nas je i nahrania tako da se osjećamo ka doma. S vrimenom san skužia da je kod couchsurfinga zapravo najmanje bitan besplatan smještaj. Puno više znači kad te neko skupi i odvede negdi di ćeš bit ka da si kući. Kad se iduće jutro probudiš, napraviš sebi Nescaffe i sidneš na balkon, guštaš bolje nego u hotelu od pet zvjezdica. Još kad ti taj domaćin nabavi tri bicikle od prijatelja, ka šta je Giorgos nabavia nama, da se možemo nesmetano kretat okolo, ne može bolje.

Odlučili smo se zaletit do mosta Rio-Antirio koji se dobro vidia iz grada i činia skroz blizu, pa su nan procjene bile da ćemo tamo bit za po ure. Triba naglasit da je to lito 2011. u Grčkoj bilo poprilično vruće. Cilin puten su nas pratile temperature od 40-ak stupnjeva, a iako smo vozili i vozili, most se nije niti malo približava. Iako je Dina bila samouvjerena u svoje biciklističke sposobnosti, dva puta je, na Kusićev i moj šok, suludim manevrima skoro završila ispod auta. Moran je i pohvalit da je napredovala, jer kad smo ove godine vozili bicikle po Braču, odustala je od sličnih poteza.

Na jednon smo semaforu malo izvan Patrasa naletili na interesantnu scenu. Kad god se upali crveno na semaforu i neki od kamiona se zaustavi, iza obližnjeg skladišta izleti hrpa imigranata iz Bangladeša koji pokušavaju otvorit stražnja vrata kamiona i opljačkat šta se da. Iskoristia san priliku kada nije bilo kamiona, pa nisu imali posla, da popričan s jednim od njih. Ispriča je kako je doša tu iz Bangladeša, a kada je sazna da san iz Hrvatske to ga je posebno zaintrigiralo, iz pazite kojeg razloga – reka mi je da čeka da Hrvatska uđe u Europsku uniju, jer će tada preko Bosne uć u Hrvatsku, odakle će ga dalje pribacit do rodbine u Belgiji. Eto, ako ništa drugo, lipo je čut da ljudi imaju koristi od ulaska Hrvatske u EU.

Nakon par sati vožnje, i doslovno ispijenih 5l vode po glavi, napokon smo se dočepali Rio-Antirio mosta, vezali bicikle ispod njega i prešli pješke tih 2,8km. Radi se o interesantnom mostu s inženjerskog gledišta iz nekoliko razloga. Ka prvo, radi se o drugom najvećem ovješenom mostu na svitu. Ka drugo, s obzirom na to da se radi o seizmički jako aktivnom području, primjenjena je originalna tehnika temeljenja na šljunčanoj podlozi koja apsorbira energiju u slučaju potresa. Nakon šta smo se okupali u Korintskom kanalu, krenili smo nazad, al nas je poprilično brzo uvatila noć. Negdi na pola puta smo taman naletili na Giorgosa u autu koji nas je iša tražit jer je već kasno, a nismo se vratili. Uskoro je došlo vrime za krenit iz Patrasa na iduću etapu puta – Pyrgos, kraj kojeg se nalazi Olimpija. U Pyrgosu nas je ugostia Giorgos, prigodno zvan Giorgos Drugi, koji nas je upozna sa svojin prijateljen planinarom Giorgosom Trećim. Mislin da je suvišan komentar koje je najpopularnije ime u Grčkoj.

Dok smo šetali po Pyrgosu pitali smo se zašto gradić od 50 000 ljudi ima na desetke dućana i kompanija za dezinsekciju, tj. za borbu protiv insekata. Odgovor smo dobili iduće jutro, nakon šta je Giorgos Drugi otiša na posal, a mi ostali sami doma. Odjednon san prilikon tuširanja  otkria 30-ak divovskih žohara. Nakon šta sam se časno povuka iz banja i prenia vijest Dini i Jakovu, otišli smo opet povirit i zaključili da ih ima gomila i u banju i u hodniku te dnevnom boravku. Nakon kratkog motivacijskog govora oboružali smo se metlom, sprejem protiv insekata i željom da preuzmemo banj i dnevni boravak od žohara. Navikli na splitske bube koje uglavnon biže od vas kad ih napadnete, ostali smo šokirani kad su, nakon šta san udria prvog žohara metlom, svi ostali složno krenili ravno u napad na nas. Našeg povlačenja se nebi posramia ni prosječan Francuz, jer je prvo prilikom povlačenja Kusić zapea za backpack i prosua se po podu, da bi zatim ja zapea priko njega, a onda i Dina priko mene i također se prosula po podu. Ipak smo uspili zatvorit vrata svoje sobe, prilikom čega je samo jedan veliki žohar uspia uć. Njega smo poklopili čašom i držali u zarobljeništvu, ni najmanje ne poštujući Ženevsku konvenciju. Tako okruženi, dočekali smo povratak Giorgosa, koji nan je objasnia da u Pyrgosu imaju velikih problema s ogromnim žoharima, koje se nikako ne ubija metlom jer su preagresivni. Otiša je do dućana i vratia se s nekim ogromnim (i garant prilično otrovnim) sprejem s kojin je sredia sve žohare. Bila je to ipak Pirova pobjeda jer su in uporno dolazila pojačanja. Ko zna, sad 4 godine kasnije, posli bliskoistočnih škorpiona, australskih zmija i srednjoameričkih tarantula možda bi bia i sam spreman za okršaj s pyrgoškim žoharima. Možda.

Zašto su Grci u krizi, skužili smo kad smo došli na željezničku stanicu na vlak za Olimpiju, koja je djelovala ka napuštena. Nakon 10-minutne potrage, našli smo svih desetak zaposlenika u jednoj sobi di igraju na karte i piju kavu. Ipak smo se dokopali Olimpije i ušli mukte glumeći Slovence, jer mi tada nismo bili u EU, a studenti EU imaju besplatan ulaz na sve lokalitete. Tamo je nesuđeni povjesničar u meni doša na svoje. Olimpija je naravno poznata ka misto di su se održavale Olimpijske igre (paralelno s Pitijskim igrama u Delfima), a prvi spomen nalazimo već i 776. godine prije Krista. Uz ostatke samog hipodroma i stadiona, nalaze se i ostaci Herinog i Zeusovog hrama, te brojne druge građevine. Inače, po Antipateru iz Sidona, Zeusov kip u Olimpiji je bia jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, ali nažalost nije ništa ostalo od njega osim zapisa. Donekle dojam o antičkim Olimpijskim igrama možete steći u odličnom muzeju s dosta predmeta i statua povezanih sa samim Igrama. U Olimpiji se i dan danas prije svakih Olimpijskih igara pali olimpijski plamen, koji potom putuje do mjesta održavanja.