Grčka #1 – Kamiondžije, jacuzziji i Giorgos Prvi

Bila je to 2011. godina. Koliko je to davno bilo govori da se tek tad zahuktavalo „Arapsko proljeće“, Hajduk je slavia 100. rođendan, ubijen je Osama Bin Laden, u Splitu je održan prvi gay pride, umra je Tomislav Ivić, a predsjednica vlade je bila Jadranka Kosor. Iako bi ovo posljednje bia više nego dovoljan razlog za spakirat kufere i bižat iz Hrvatske u bilo kojem smjeru, pravi razlog šta su dvoje 19-godišnjaka i jedna 18-godišnjakinja pakirali svoje backpackove je bia taj šta smo se spremali za BlueLineov trajekt Split – Ancona. To je bila prva etapa puta koji je vodia dalje u Grčku, bez ikakvog striktnog plana, bez vremenskog ograničenja i bez puno para. Na kraju smo u 40-ak dana obišli cilu Grčku, te na povratku Tursku, Bugarsku i Srbiju.

U malo se više od misec dana izdogađalo toliko toga da mi se i sad, 4 godine i 30-ak država kasnije, čini teško da će ga iti jedno drugo putovanje skinit s „trona“ najživopisnijeg putovanja.  S obziron na to da san tad bia jedno 10 cm niži, 20 kg lakši, a brada se nazirala koliko i Hajdukova iduća titula prvaka, a kako s Kusićen i Dinom situacija nije bila puno drugačija (doduše Dini ni dan danas, na sreću, nije izrasla brada)  imali smo „bonus“ simpatičnosti jer su se ljudi stalno čudili kako to 18godišnjaci tako putuju i imali nan uvik želju pomoć.

Sve je počelo u  Anconi kada smo se nakon kratkog razgledavanja ne baš lipog grada, vratili u luku sačekat naš Minoan lines trajekt za Patras u Grčkoj. Kako smo tad bili mladi i rasipni, sili smo u neki restorančić i naručili manistru „usuvo“ za nekih 8 eura po glavi. Kako ipak nismo bili previše rasipni nismo naručili piće, nego smo planirali posli do supermarketa svratit. Očito nas je neko vidia s backpackovima i bez pića, pa kad smo išli platit konobarici, ona nam je samo rekla da je čovik koji je prije sidia par stolova dalje platia za nas i otiša. Mi smo zato konobarici ostavili poveći tip, i započeli filozofiju koju namjeravam primjenjivat do kraja života – koliko god ti se sriće događa, a baš san guzičar po ton pitanju, triba držat balans i pokušavat drugima poboljšat dan kad god možeš. Nikako nisan praznovjeran, dapače, baš suprotno – al ima nešto u pozitivnoj energiji. Previše san primjera doživia da bi bila čista statistička slučajnost.

Cjerojatno je već u Anconi Dina počela preispitivat svoju odluku da ide na dugo putovanje s 2 muška, nakon šta smo pijući talijanski espresso diskutirali o karijeri Darija Damjanovića nakon šta je otiša iz Hajduka i sličnim pizdarijama. Kusiću su se počeli javljat prvi problemi s livin stopalom, koje je sredia već u Splitu te će ostatak putovanja provest napola šepajući. Kako god bilo, ukrcali smo se u naš trajekt, a kako smo imali najjeftinije karte – one za palubu, di u principu samo sidiš na suncu i patiš, dok se po noći smrzaješ, nismo baš bili u prilici koristit sve luksuze koje je taj brod nudia. Nije da se bunin, dapače, na palubi je bia bazen u kojen smo se mogli kupat, a u salone smo se ionako sami prošvercali.

Doduše, wellness prostor je bia skup ka sam vrag, a nemoguć za prošvercat se, tako da smo se pomirili da ništa od njega. Dok smo šetali trajekton odjedanput nan se, kako je čua hrvatski, javia jedan čovik. Bia je to vozač kamiona, Blacky. On već godinama vozi turu od Švedske do Grčke, tako da je na tom trajektu već ka doma. Blacky nije moga doć sebi od čuđenja kako mi tako mladi i sami putujemo, jer viđa je putnike često, al nikad baš tako mlade. Da nan je masu korisnih savjeta o Grčkoj, počastia nas pićen i onda mu je sinila genijalna ideja. Kako se vozači kamiona na toj ruti voze prosječno svako 2 tjedna, dobiju kartice za besplatni wellness. Otiša je potražit još troje kolega, užicat kartice i donit ih nama. I tako smo nas troje s Blackyjem, ka vozači kamiona ušli u wellness. Umisto da ostatak putovanja provedemo na palubi, pateći na suncu, proveli smo ga u jacuzziju i saunama. Nakon par sati, ipak su nan dosadili i jacuzziji i saune, pa smo izašli iz wellnessa i smistili se s podlošcima i vrićama na pod za odspavat malo.

Kad smo se probudili, već smo bili blizu Patrasa, našeg prvog odredišta. Blacky se ponudia da će nas odma odvest do Atene, al nije nan bilo u interesu. Tili smo detaljno proć cilu Grčku i živit s lokalcima u svakon dilu Grčke. Dakle, prvo je odredište Patras, lučki grad na sjevernom dilu Peloponeza, treći po veličini u Grčkoj. Za vrime Rima bia je regionalni centar istočnog Mediterana, a u Grčkoj su ga zvali „Vratima Zapada“. Danas je najpoznatiji po 2880m dugom mostu Rio-Antirio, kojim se premošćuje Korintski zaljev te spaja Peloponez s kopnenim dijelom.