Kavkaz #1 – Gruzija

Nakon srednjoameričkih prašuma i pustinja Bliskog istoka, idemo na skroz drugačije misto. U podnožje Kavkaza, put Gruzije i Armenije, di smo se zaletili u travnju 2014. Specifičan je to dio svita, na raskrižju nekoliko kultura. S jedne strane europski i američki utjecaji, s druge ruski, a odma južno se nalaze Turska i Iran. Misterij koji još nisan uspia razrješit je zašto su povratne karte iz Splita za Tbilisi tako jeftine, čak i bez nekih posebnih metoda traženja jeftinih letova. Moguće je uvatit povratnu kartu za nekih 1000kn (uz par presjedanja), iako poveznica između Hrvatske i Gruzije završava na tome da smo u nekoliko navrata igrali balun protiv njih, a trgovačka razmjena je vjerojatno skočila za nekih 10% kad san tamo kupia nešto slično bureku. U svakom slučaju, nećemo se bunit.

Za doć do aerodroma u Splitu je svakako najzgodnije „tridesetsedmom“. Ali ono šta nismo očekivali je da će nas čim izađemo s aerodroma u Tbilisiju također čekat tridesetsedmica koja vozi do centra. Sve u svemu, „tridesetsedmom“ od Splita do Tbilisia, uz usputnu vožnju avionom. Da se po ničemu razlikuju, odma smo skužili, jer se na prvih par stanica napunila hrpe svađalački nastrojenih gruzijskih baba, pa smo imali doslovno osjećaj da se vozimo od Kaštela do Splita.

Kako smo bili prelini i nismo poslali Couchsurfing zahtjeve, jer se nismo uspješno dogovorili ko će slat, otišli smo do hostela, šta tamo i nije neki problem jer je košta 40ak kuna. Javili smo se prijateljici Keti, koju smo upoznali prije par godina u Rotterdamu u Nizozemskoj, kada je bila još studentica novinarstva, a sada je već imala svoju političku kolumnu u jednim gruzijskim dnevnim novinama. To nan je došlo ka naručeno da prodiskutiramo malo o situaciji u Gruziji, a i tajming je bia dobar jer taman kad smo došli su se isprid parlamenta odvijali prosvjedi, pa smo se priključili da vidimo o čemu se radi. Bilo je toliko zadimljeno da smo brzo otišli ća. Isto tako, gruzijska policija i nije baš na glasu ka prijateljski nastrojena.

Situacija u kojoj se Gruzija nalazi i nije naročito dobra. Problem uzrokuju dvi autonomne pokrajine, konkretno Južna Osetija i Abhazija (do koje smo neuspješno pokušali i doć), za koje Gruzijci smatraju da im pripadaju, ali su se uz rusku pomoć uspješno odvojile od Gruzije, koja ne uspijeva uspostaviti ponovnu kontrolu. Posebno je teška situacija bila u Abhaziji, gdje je 1992. nakon pada Sukhumia (glavnog grada Abhazije) proveden masakr nad Gruzijcima. S druge strane, Gruzija je zadnjih nekoliko godina u procesu priključenja NATO-u, a prije toga je bila i u otvorenom sukobu s Rusijom, gdje su izvukli deblji kraj, tako da ne treba posebno naglašavat složenost situacije u kojoj se nalaze.

Sam Tbilisi je grad velike povijesti, ali i pokušaja da se modernizira arhitektonskim pothvatima poput velikog staklenog mosta u centru, za kojeg lokalci uporno govore da in bode oči. Osobno mi je posebno interesantan bia ogroman kip “Majke Gruzije” koji stoji na brdu iznad Tbilisia, skroz identičan kipu “Majke Armenije” koji ćemo vidit par dana kasnije. Stanje građevina je sve skupa najblaže rečeno očajno – nikad nisan vidia grad s toliko napola srušenih kuća, s velikim pukotinama. Sve u svemu, tu smo nanjušili puno posla za građevinare u budućnosti.

Simpatičan Bjelorus, vlasnik hostela s kojin smo se sprijateljili nan je reka da ne moramo zapravo ništa platit ako ne želimo, al nan je napomenia da obavezno moramo otić u poznate sumporne kupke u centru grada, koje ionako koštaju nekih 5kn. Izgledalo je baš idilično kad smo došli, obukli se u kupaće i zavalili u bazen pun tople vode. Idila je trajala nekih 20-ak minuta, dok se odjednom nisu otvorila vrata i ušlo 20-ak golih gruzijskih 80 godišnjaka, koji su se potom počeli uzajamno masirat. Naime, na području Gruzije vlada takva “macho kultura”, da o homoseksualnosti niko javno ni ne razmišlja. Zapravo, oni su nas svi čudno gledali, vjerojatno misleći da mi igramo za “protivničku ekipu” iz razloga šta se ne kupamo goli. Njih 20-ak nan je ipak pokvarilo doživljaj pa smo se brzo “povukli” iz kupki. Bjelorusu smo pak napomenili da ubuduće upozori ljude.

Ako mi se nešto svidilo u Gruziji, onda je to definitivno – spiza. Vrlo jednostavna, a opet ukusna i dobra za najist se. Posta san doslovno ovisan o hačapuriju, klasičnom gruzijskom pecivu od lisnatog tijesta, koje može biti punjeno bilo čime – od sira i jaja do mesa. Verzija punjena sirom je nešto slično ka burek, samo, virovali ili ne, još ukusnije. Već 8 mjeseci je prošlo od te Gruzije, a još uvik se nisan pomiria s činjenicom da nigdi drugdi na svitu ne mogu nabavit hačapuri osim u Gruziji.