Bliski istok #2 – Mrtvo more, Petra i Abdulasi

Nakon šta smo završili s prolaskom kroz rijeku Wadi Mujib, logičan idući korak je bia Mrtvo more, u koje se ona ulijeva. Mrtvo more je zapravo slano jezero, površine negdi oko 600 km2, a nalazi se nekih 400-njak metara ispod razine mora. Upravo ta depresija u kojoj se nalazi je uzrokovala da se iz njega ništa ne izlijeva. Kako voda iz njega ne izlazi nikako osim isparavanjem, svi minerali se nakupljaju i tako dolazimo do količine soli 10 puta veće nego u prosječnom moru. Rezultat toga je velika sila uzgona koja van omogućava da nesmetano plutate, ili možda čak čitate i novine plutajući u njemu. I tako san ja zamišlja sebe kako uživan i bezbrižno plutan, al ka i obično, ispalo je malo drugačije. Kako smo došli taman iz adrenalinskog uspona po Wadi Mujibu, bili smo prepuni malih ogrebotina i modrica. S druge strane, lokalci preporučuju ni ne brijat se dan prije kupanja, jer će vas i svako najmanje oštećenje kože bolit ka sam vrag u kombinaciji sa soli iz Mrtvoga mora. Uglavnom, ako niste živili ka „drvena Marija“ zadnjih par dana prije kupanja, sve živo boli, a možete se i točno prisjetit di ste se sve udrili/očešali/ogrebali. Doduše, to je bila samo prva u nizu grešaka. Zna san da voda ne smi uć u oči, al san svejedno mislia da se mogu spustit na guzicu u more. Dok san se spušta, čua san Laitha i Qaissa kako se deru: „Nooo, dont jump“. Al prekasno, par sekundi kasnije su me vodili za ruku do najbliže špine da isperen sol iz očiju. Iako san se praktički polako spustia, i to je bilo dosta da par kapljica nađe put do očiju. Lekcija naučena, Mrtvo more je lipo za vidit, al biž ća kad je kupanje u pitanju. Još smo uz sve to bili okruženi s hrpom Saudijaca i Saudijki koje su se i kupale u za to posebno dizajniranim kupaćim kostimima tako da im se i dalje vide samo oči. Jordanci inače i ne vole pretjerano Saudijce, jer dosta njih dolazi u Jordan opijat se, tražit kurve, divljat s autima i općenito radit nered, koji ne mogu u svojoj zemlji di su ograničeni oštrim zakonima.

Jordan, punog naziva Hašemitska kraljevina Jordan, je zapravo jedna od liberalnijih zemalja Bliskog istoka, samim tim što je glavni američki saveznik. Na vlasti je kralj Abdulah II., iz dinastije Hašemita, za koju tvrde da su direktni potomci proroka Muhameda. Doduše, na vlast ih nije dovea Allah, nego Zapadne sile pri podjelama poslije Prvog i Drugog svjetskog rata. Al da vas ne pilan puno s povijesti sad, meni je najzanjimljivija bila jordanska kraljica – Abdulahova žena Rania. Dok Abdulah izgleda ka neko ko prodaje ćevape (bez uvrede ljudima koji prodaju ćevape, ja san prvi negdi tamo 2010. priko Student servisa peka ćevape), Rania bi komodno mogla bit top model.

Obišli smo par povijesnih lokaliteta ka šta je Jerash, ali ono po čemu je Jordan nadaleko poznat je svakako Petra. Grad u stijeni, središte trgovačkog naroda Nabatejaca, koji su ga pretvorili u važno trgovačko središte. Savršen položaj na raskrižju puteva, sigurnost zbog strmih zidova od stijena i izvor vode, učinili su Petru jednim od čuda svijeta. Ako vas povijest ne zanima, onda možda znate Petru iz Indiana Jonesa, s obzirom na to da je u njoj sniman dio filma Indiana Jones i posljedni križarski pohod. Ono što je posebno je to što je većina javnih zgrada bila izdubljena u stijeni, koristeći vješte inžinjerske tehnike, i dan danas impresivne.

Naravno, u većinu tih prostorija je zabranjeno ulazit, a kako je zabranjeno voće najslađe, nisan moga odolit da se ne popnen u prostorije hrama unatoč znaku za zabranjen ulaz. Nakon malo muke, uspia san se popet i otkrit „impresivnu“ praznu prostoriju bez ičega, a još su mi i prilikon pentranja pukle gaće. E sad, u Europi to šta van se vide mudante kroz puknute gaće i nije neki događaj, al kad tako šetate Jordanom, di žene ne smiju ništa živo, događa se to da žene biže od vas glavom bez obzira. Šaljivdžije bi rekle da je i u Splitu isto sa ženama, a i da ne tribaju bit puknute gaće za to. Doduše, dica van se smiju, ka šta bi i doma.

Kad smo nakon Petre otišli do malog sela Wadi Muse, naletili smo na hrpu dice koja su igrala na balun. Pitali su nas da bacimo s njima, pa smo se podilili: ja, Abdulah, Abdulah, Hasan i Abdulah, protiv Kusića, Abdulaha, i 2 mala debela. Evidentno je koje je najpopularnije ime u Wadi Musi. Peović je osta sa strane navijat jer nije baš na „ti“ s balunom. Igrali smo nasrid ceste, pa se tribalo svako malo sklanjat od auta, a opasnost za dicu je predstavlja i Kusić koji zahvaljujući godinama ragbija i nema baš osjećaja za nogomet, pa bi pregazia par mojih igrača tu i tamo. Igrali smo nekih uru vrimena, i nakon toga sili jer su nan familije od sve dice počele donosit čaj.

Pričajući s dicon smo saznali dosta o njihovoj svakodnevnici i životu, ali iako se to moglo i očekivati, iznenadili smo se kad su svi, 2 minute nakon pričanja o tome ko je bolji u PES-u, počeli pričat kako žele kad odrastu umrit u ratu protiv Izraela. Taj mali primjer najbolje govori kako će bit teško prekinit krug mržnje otvoren 1948. posredstvom nekih drugih sila. Nakon šta smo završili, doslovno sve obitelji su nas zvale kod sebe na večeru, ručak, doručak, valjda nenaviknuti da se stranci tako prijateljski odnose prema njima. Kako nismo imali vremena za svih, odlučili smo prihvatit jedan poziv za večeru, i bome smo pogodili. Smistili smo se na divan – veliki dnevni boravak di se sidne na pod, a vrlo brzo se u kući okupila cila familija, čiji je ženski dio spremia sve specijalitete. S našim domaćinima iz Ammana smo, osim povijesnih lokaliteta, bome i obišli sve birtije i restorane. Jeli smo svašta, od kokoši i riže rukama u saudijskom restoranu, do sirove janjetine na „beduinski“ način.