Srednja Amerika #5 – Tequila i Teotihuacan

Nakon šta smo za upoznavanje s Guadalajarom prvu večer proveli na food marketu, pošteno se najeli i ujutro uz par prigodnih psovki probudili sa spaljenin ustima od meksičkih začina, došlo je vrime za upoznavanje drugih dijelova grada. S obziron na to da su iz savezne države Jalisco, o čijem se glavnon gradu radi, potekli Mariachi, upravo je Plaza de Mariachis bila dobra početna točka. Inače, ime Mariachi prema jednoj od teorija potječe od francuske riječi mariage, s obzirom na to da su u početku svirali na vjenčanjima, ali postoje i brojne druge teorije. Nakon vjenčanja, probali su svirat i na navedenom trgu, te su brzo prepoznati i u kratko vrime postali jedan od prepoznatljivih simbola Meksika. Inače, vjerojatno ne znate da je hrvatski Mariachi band „Los Caballeros“ jednom prilikon upravo u Guadalajari osvojio natjecanje za najbolji strani Mariachi band.

Dok smo šetali centrom odjednom smo vidili nekog malog debeljuškastog lika okruženog sa stotinama žena koje vrište i pokušavaju se slikat sa njin. Nikad nismo saznali tko je točno on, al smo svejedno, iz čiste zajebancije, iskoristili fizičku nadmoć nad malim Meksikankama i razgrnili ih kako bi se sami probili do lika i slikali sa njin, prilikom čega me jedna skoro i ugrizla iz bijesa. Lude žene. Još uvik ne znamo ko je taj random debeli lik s kojin imamo sliku, ali virujemo da je iz neke sapunice.

Možda niti jedan grad u Meksiku ne prikazuje tako dobro suprotnosti Meksika ka Guadalajara. S jedne strane smo doživili moderan, studentski grad s vrhunskin sveučilištima, šta znamo iz prve ruke jer smo otišli i na par predavanja, vidili smo vrhunske Oroscove murale u zgradi kulturnog centra, upoznali se i s likom i djelom Fride Kahlo – meksičke slikarice kubizma i nadrealizma koja je bila u vezi s poznatin slikarom Diegon Riverom, a varala ga s odbjeglim ruskin revolucionarom Lavom Trockim (živopisna žena svakako, nažalost ovdi nema mista za sve detalje o njoj). No, s druge strane, a i doslovno s druge strane, jedne od glavnih ulica se nalaze siromašne četvrti u koje ni policija ne zalazi ako baš ne triba.

Kontraste smo možda i najbolje doživili tu večer kad smo otišli na Luchu Libre. To van je meksička verzija slobodne borbe, poznatije i pod nazivom ketcheri. Osim šta Meksikanci naprave bolji show od svega toga. Dok se s jedne strane u ringu bore likovi u svakakvim odijelima, maskama superjunaka, neandertalaca, patuljci, i ko zna šta još sve ne, prava zabava se odvija na tribinama. One su podijeljene u dvije kategorije koje se doslovno zovu „bogati“ i „siromašni“. Dok su bogati na stolicama oko ringa, siromašni su na nogama na okolnim tribinama. I cilo vrime svi jednim okom prate događanja u ringu, a istovremeno se neprestano vriđaju. Za svaki slučaj, ograda je postavljena između dijelova. Naravno mi smo, dijelom zbog doživljaja, a dijelom zbog našeg već lagano praznog novčanika, bili u pobre ilitiga, „siromašnom“ dijelu te smo imali priliku naučit najsočnije meksičke uvrede i ih potom skandirat bogatima cilu večer. Spominju dosta članova obitelji, i mora in se priznat određena doza maštovitosti, ali i dalje mislin da su po tome cilu klasu iza nas.

Ka finiji oblik zabave, ovako više za cijele obitelji, svaku nedjelju imaju Charreade. Radi se o natjecanju nekoliko timova u klasičnim macho meksičkim disciplinama. Jahanju bikova, obaranju teladi pomoću konja, hvatanja konja lason i slično. Mi smo se zaputili na to u japankama i obučeni ka za plažu, al smo kasno svatili da oni to smatraju prilično finim događajem, jer su svi došli praktički u odijelima.

Otić u Meksiko i ne otić u Tequilu bi bilo otprilike ka otić u Rim i ne vidit papu, pogotovo šta se nalazi 30 minuta od Guadalajare i povezana je cestom koja se prigodno zove Ruta del Tequila. Ime Tequila zapravo dolazi od domorodačke riječ tequila koja znači „oštro“ – s obzirom na to da se kraj grada nalazi vulkan koji je bia prekriven vulkanskim kamenom obsidijanom koji je prilično oštar, pa ne čudi da su tako nazvali i vulkan. Kasnije je tu nasta gradić kojemu su dali ime po vulkanu, a kako su tu počeli proizvodit piće od fermentiranog srca agave, tako je i piće dobilo ime. Inače legenda kaže da je grom udria u agavu i zapalia corazon de agava, pa je slučajno fermentiralo u tequilu šta se ljudima svidilo. No, dosta teorije, amo malo na praksu. Otiša san na turu po tvornicama i poljima agave koja je koštala sve skupa 20ak kuna, a uključivala je obilazak polja agave, a zatim najstarije tvornice, pa modernih tvornica tequile. Doduše, na svakon koraku su bili mukte „shotovi“ tequile, sve skupa njih najmanje 15ak. Tako da se prvog dijela ture dobro sićan (otud i priča o porijeklu imena i sve to), al tu se sjećanje već počinje mutit pa van dalje uz najbolju volju ne mogu ispričat.

Nakon još par dana istraživanja i partijanja po Guadalajari, došlo je vrime za povratak. 10 600 km dalje, u Splitu, mi je faks taman počea. Za nekih 10ak dana smo trebali bit na avionu u Kostarici, a s parama smo bili u takvoj fazi da, da bismo se uopće uspili vratit, smo se morali odreć normalnih buseva (a i obroka!) i prebacit na chicken buseve, poluraspadajuće male natiskane kante od buseva/ kombija. Osta nan je još na povratku Mexico City, grad od 22 milijuna ljudi, koji je još dok san bia u srednjoj školi bia grad sa najviše stanovnika na svitu, al sad je pa na 3. misto jer su ga pretekli Tokyo i Seul.

Baš u ton gradu od 22 milijuna svita san naletia na dvi baš nevjerojatne slučajnosti. Prvo, Pedro, koji nas je ugostia, je prije par miseci ugostia Japanca Ryunosukea, kojeg san ja smistia kod prijatelja u Splitu prije par miseci. Drugo, dok smo šetali glavnon ulicon, naletili smo na Engleza kojeg znamo od prije i to upravo dok je panično tražia bar koji prenosi Chelsea – Sporting, utakmicu Lige Prvaka. Ne bi čovik očekiva u tolikon gradu toliko slučajnosti. Sam grad je toliko velik da van auton od jednog kraja do drugog (kad uzmete i promet u obzir) nekad triba i 4 sata. Otprilike ka od Splita do Zagreba. Inače, razvia se na mistu isušenog jezera Texcoco iz Aztečkog grada Tenochtitlana. No, odmah pokraj Mexico Citya se nalazi puno bitniji lokalitet – Teotihuacan. Najveće gradsko sjedište pretkolumbovske Amerike i to iz perioda 200. – 700. godina, dakle puno prije i Tolteka i Azteka i Maya. O samome narodu i dan danas ne znamo puno, osim da su dosta utjecali na kulturu Tolteka, a grad je na svome vrhuncu ima 200 000 ljudi. Sve to uz vrhunsku infrastrukturu i urbanistički odličnu organizaciju oko glavne ulice, „Avenije mrtvih“